Dario Daco Džamonja

"Znaš li ti da sam ja nekad znao napamet cijeli tekst pjesme American pie?", pita me Neno dok sjedimo u bašti SDP-a.

"Pa?"

"Pa, lijepo: neki dan sam proveo cijelo jutro pokušavajući ga domamiti u sjećanje, ali jedino što je ostalo je By, by mis American pie... i tako unedogled."

Sad je na mene red da se "pohvalim":

"Bog će ga znati iz kojih razloga mi je na um pala neka drevna naslovna stranica NIN-a: cijeli razred pičuladije u klupama, svi su namršteni kao Momčilo Krajišnik, a jedino jedan klinac u maga­rećoj klupi, znaš s onom kapom s ušima, razvalio usta u cer. Evo, već danima ne mogu da se sjetim imena karikaturiste, mada znam da je crtao za Poletarac, da je ilustrovao knjige Mike Antića..."

Hvatamo se čaša i istovremeno tužno konstatujemo: "A, tek nam je četrdeset i pet godina."

Srđan, Nenin brat, ubacuje se u razgovor:

"Petričević."

"Šta Petričević?"

"Ime karikaturiste je Petričević", kaže on.

Zadivljeno ga gledamo:

"Alal ti kanafa."

"Nema tu nikakvog alala. Ja sam ga nedavno sreo u Parizu. Ali, jutros kad sam izlazio iz kuće, pola sata sam - naravno uzalud - pokušavao da otvorim balkonska vrata daljinskim upravljačem."

Tog dana sam se vraćao kući i pritužilo mi je, pa sam svrnuo u jedan prolaz, na zidu od cigala nekim čudom je ostao relikt jednog vremena, koje ja i ne pamtim - masnom bojom, crvenom je pisalo:

TRST JE NAŠ!

Napisao je to neko mnogo stariji od mene, neko iz generacije koja nije uspjela sačuvati Trst, ali zato ga je moja generacija osvojila.

I prije su do mene dolazile vijesti i roba iz tog Eldorada i, zaista, Super Rifle farmerke, Converse tene, šareni omoti gramofonskih ploča, košulje na cvjetiće kao da su dolazile iz neke mitske zemlje, pa noćima nisam mogao spavati kad me je Bobo pitao da li bih "skoknuo" s njim do Trsta.

Naime, Vrapcu je trebao vozač, a Bobo je bio najbolji. S nama je putovao još jedan frajer - predstavljao se kao ginekolog, a nosio je kravatu s nacrtanom golom kokom.

Vozili smo se u posuđenom crvenom "ševroletu". Hilmo ga je dovukao iz Kanade, gdje je proveo izvjesno vrijeme i bio oženjen Kanađankom. Hilmu je Bog obdario neponovljivim fizičkim izgle­dom, ali nauštrb pameti, pa je nešto zasrao u Kanadi i dobio je "šup-kartu". Ili je jednostavno dozlogrdio Kanađanki, jer godinama nije ništa radio i noći provodio u "drive-in" bioskopima: nije se sjećao nijednog filma koji je gledao, ali je zato sa zanosom i nos­talgijom pričao o "hot-dogovima" i "coca-coli":

"Zamisli, bolan, ti lijepo sjediš u svom autu, gledaš film, a prifurava ti konobarica na rolšuama; jedeš "hot-dog", piješ hladnu "coca-colu" i - pušiš."

Najviše zabremedet mu je bilo što se "u kinu" može pušiti.

Išli smo preko Rijeke, jer, kako to reče Vrabac, morali smo se malo "potkovati".

Vrabac je "spustio šibicu", a "ginekolog" mu je bio foler. Ja i Bobo smo čuvali stražu. Nije bilo problema s ulaskom u Italiju, jer je tada naš pasoš bio "abuzenze", a i Italijani su bili blagonakloni prema našim "turistima", jer su znali da dolazimo s gutom love da pokupujemo njihovu bofl robu.

Opet smo se malo "potkovali" u Trstu, a onda je Vrabac otišao negdje s "ginekologom". Meni i Bobi su ostavili bunt prekrasnih lira...

Na Ponte Rosu smo napunili desetke plastičnih kesa cigarama, farmerkama, majicama, a onda krenuli po kafanama: fruti di mare, pizze (koje sam tad prvi put okusio i sjetio se njihovog božanskog ukusa kad sam bio u Americi i žvakao nešto što Amerikanci bez imalo stida nazivaju pizzom), gelato, pa gelato, pa opet gelato, a na kraju birre. (Platiću taj bućkuriš proljevom koji će trajati danima.)

Na dogovorenom mjestu smo se našli sa Vrapcem.

Bobo je preuzeo volan i pošao da otvori prozor (bilo je ljeto), ali ga je Vrabac spriječio: "Nemoj, molim te. Boli me zub, da me ne propuše..."

Sve je bilo u redu do naše granice.

Bobo je otvorio vrata i dao cariniku naše pasoše. On se vratio i pružio nam pasoše, a onda posegao za dugmetom za automatsko otvaranje prozora: "Znam ova kola. Moj prijatelj ima isti. Ovde se otvaraju prozori, je li?"

Staklo se spustilo par centimetara, a onda počelo da cvili i da se trese. Vrabac je rekao: "Jebla ih njihova automatika. Uvijek me handre ti prozori."

Carinik je bio ljubazan da ljubazniji ne može biti:

"Nema problema. Imamo mi svog mehaničara. On će vam sre­diti to za sekundu."

"Ma, nemojte se truditi...", ležerno je rekao Vrabac, "zaista nam se žuri."

Ali se carinik nije dao smesti. "Jebi ga", rekao je Vrabac filozofski.

Izdvojili su nas iz kolone, a kad je mehaničar skinuo vrata, iz njih su pokuljale "doxe", "danvili" (sve "dupljaci", naravno), prste­nje "čisto od zlata"...

Kao maloljetnik sam dobio "stroži nadzor roditelja i organa socijalnog staranja", Bobo, pošto mu je to bilo prvo djelo, dobio je uslov, a Vrabac nije dobio ništa, jer je, po običaju, potplatio neko­ga. "Ginekologa" više nikad u životu nisam vidio.


* * *

Dok sam otresao zadnje kapi, razmišljao sam koliko vremena može stati u samo jedan piš.

Da ne povjeruješ!