Vrli pitac
Sjedim u Fast foodu (nije mi jasno zašto se tako zove, jer niko ovdje ne jede - svi loču) i cijedim svoju zadnju votku čekajući da Omer otvori svoju kafanu gdje mogu piti i jesti na teku, a kazaljka na satu se ne miče, baš kao da je zalijepljena; u čaši je sve manje votke, pročitao sam sve novine i nisam saznao ništa što već nisam znao, nisam našao išta što me interesuje, iz zvučnika se čuju neandertalski glasovi jedne te iste kasete, kiša je napolju, a ja sam samo u majici kratkih rukava; žurim u siva lica na tramvajskoj stanici i preko kurca ispunjavam stupidnu križaljku...
Konobar mi donosi još jednu votku.
"Šta je sad ovo?", pitam.
"Bajro jutros bio ovde i platio da naspem kad dodješ."
Malo kiše na suhu zemlju.
Ona kazaljka na satu kao da se mrvicu pomakla, a za sto prilazi čovjek i učtivo pita:
"Džamonja, je li slobodno?"
Ne sluti mi na dobro čim me neko oslovi sa "Džamonja", ali gestom pokažem da jeste i kobajagi se udubim u čitanje članka koji sam već pet puta pročitao, a nisam mu uhvatio ni kraj ni konac.
Po nesreći u ruci mi se raspada upaljač, pa htjedoh - ne htjedoh, bijah prisiljen da zatražim vatre od svog novonastalog "susjeda", a on namah iskoristi priliku da me upita:
"Izvinite, a poznajete li Vi Abdulaha Sidrana?"
"Poznajem", kažem umjesto da odmahnem glavom i tako prekinem u startu inkviziciju koja će slijediti.
"Kakv je on čovjek?"
"Fin", kratko odgovaram.
Za tu kratku konverzaciju sam nagradjen još jednom votkom, ali kazna tek slijedi...
"A, poznajete li Nedžada Ibrišimovića?"
"Aha."
"Kakav je on čovjek?"
"Fin."
"Jeste li čitali..."
Tu ga prekidam:
"Nisam i neću."
Stiže još jedna votka, a ja u sebi ponavljam:
"Omere otvori", i razmišljam o ljudima koje više nikad neću vidjeti - više ih je od onih koje svakodnevno vidjam.
Pored mutnog stakla mojih uspomena prolaze Hamić, Kilo, Manda, Briga, Gane, Braca i ja im mašem, ali oni prolaze ne osvrćući se baš kao da mene više nema.
Opet je ispred mene votka, a ja je plaćam slijedećim (retoričkim) pitanjem:
"Vi znate Senada?"
"Kojeg?"
"Avdića, onog iz Bosne. Kakav je on?"
"Fin."
"A, onog drugog?"
"Kojeg?"
"Onog Pećanca... iz Dana?"
Ispravljam ga:
"Nije Pećanac, nego Pećanin, i da ti odmah kažem i on je fin."
Već me hvata panika da ispod miške neće izvući telefonski imenik i početi me propitivati od "A" do "Ž", ali na kokuzu je da trpi...
"Boro Kontić me interesuje. Znate li ga?"
"Nažalost - da. On mi je prvi komšija."
"Zašto nažalost?"
"Zato što je i on fin, i sin Slaven mu je fin, i žena mu Alma fina..."
Ako mi pre e na djecu, ima da se bacim pod prvi tramvaj - ili da popijem još jedno piće na njegov račun.
Odabirem bolniju varijantu i prihvatam daljnju torturu... Slijede imena poznatih mi i nepoznatih ljudi, a ja po automatizmu odgo varam: "Fin."
Mog inkvizitora kao da je uhvatila nervoza ili umor od ovog surovog ispitivanja, pa mi se obraća:
"Džamonja, vama su svi fini - znate li Vi nekog ko nije fin?"
Pogledam na sat - kazaljke su se najzad pomjerile na pet i pet naest, što znači da je Omer već otvorio, pa mu kažem:
"Znam, pička li ti materina. Znam tebe."
Dok izlazim iz kafane čujem ga kako konobaru, koji je došao naplatiti račun, odgovara:
"Ja banke nemam."
* * *
Kod Omera jedem grah, a on me pita gdje sam bio. Kažem mu "tu i tu".
"Sreće ti, kako je tamo?", pita Omer.
Zaustim da mu ispričam cijelu storiju, ali znam da i on ima belaja, pa kratko odgovorim: "Fino."
