Dario Daco Džamonja

Stojim pred ogledalom koje me ne prepoznaje i premišljam se šta da prvo uradim: ili da se obrijem ili da stavim zubalo?

Najradije bih da izbjegnem i jedno i drugo, ali trebam ići u Američku ambasadu da sredim neke papire, a za Amerikance je neo-brijan čovjek nešto manje od čovjeka, a "krezo" kao šamar po licu.

Evo, već ima pet godina kako imam vještačku vilicu, a još se nisam navikao: čim je stavim, obavezno se zakašljem, a kašalj za sobom vuče "ključ"; takođe je moram pričvrstiti nekom vrstom voska koji ima okus mentola, pa mi ne prija ni kafa, ni cigara, ni piće...

Odlučujem se za brijanje da bih zakratko odgodio muke sa zubi­ma.

Treniram engleski, to jest pokušavam se sjetiti kako da im kažem na pristojan način da mi se skinu s kurca, da mi već prestanu slati sudske pozive iz Milwaukia zbog neplaćenog studentskog kredita i izdržavanja djece.

U tom razmišljanju potpuno zaboravih da, s novim žiletom, tre­bam biti pažljiv kad brijem dio ispod brade, jer tu imam ožiljak - linu krv.

Još mi se nikad nije desilo da se porežem - ako ne računam ono jednom davno, a i tad nisam sam sebe porezao, nego Olja.

Bila je navalila da me obrije - valjda je to za nju predstavljalo vrhunac intime u našim odnosima.

"Jebi ga", uzviknula je kad sam se trgnuo.

"Nema veze", rekao sam ja, "trebao sam te upozoriti na taj dio".

"Odakle ti ovo?", mislila je na ožiljak.

Ne znam šta me je ponukalo da joj ispričam cijelu priču: Pošli smo na partiju remija kod mene. Ustvari, dogovorili smo se da odi­gramo samo tri. Kad smo počeli, bilo je kasno popodne, a, evo, sad je već svanjivalo.

Nismo ništa pili, ali smo ispušili tone cigara, odigrali bezbroj partija i svima nam je već bilo muka i najradije bismo prekinuli i "uhvatili se sove". Svima - osim Kuletu. On je bio loš k'o konj, a, znali smo to i od ranije, nije volio da gubi. Čulo se samo pucketanje karata pri miješanju i kresanju šibica, a onda tiho, pa sve glas­nije - mjauk?!

Neko, ko se već bio otpisao, otvorio je vrata. Na otiraču je bilo mače, a on mu je rekao: "E, moja maco, slabo ćeš u ovoj kući naći mlijeka."

Mače je bilo riđe, slijepo na jedno oko, krzna umrljanog mazu­tom i male su mu bile šanse da ga neko uzme za "kućnog ljubimca".

Otvorio sam konzervu sardina, istresao ih na tanjir i stavio ispred njega, ali bilo je premaleno da jede, pa je samo lizalo ulje i to ga je smirilo za neko vrijeme, a onda je opet počelo mjaukati.

Kule, koji je upravo, na "prislon šteli", uletio u "dvije stoje", ustao je, otvorio vrata, začulo se "tup" i mjaukanje je prestalo.

Vratio se za sto i rekao: "Ugasio sam ga."

Izašao sam na haustorski prozor i na krovu svijetloplavog fiće parkiranog ispod prozora je ležala gužva riđeg krzna. "Pizdo usrana!", viknuo sam i pljusnuo Kuletu šolju kafe u lice, a on me je, ne ustajući sa stolice, nadlanicom, preko ruke odalamio po pički.

Nije to bio jak udarac, ali mi se brada rascvjetala pod oštrim rubovima njegovog prstena pečatnjaka.

I to je bilo to. Ostao mi je ožiljak.

"A, onda?", pitala je Olja.

"Ništa, brate", rekao sam, "ajmo negdje na večeru."

Nisam imao ni volje ni želje da joj pričam kako je poslije toga moj i Kuletov odnos prividno bio isti, ali ja znam da sam ga skoro mrzio, da su počele da mi kod njega smetaju neke stvari koje rani­je nisam ni primjećivao: nije mogao proći pored izloga ili ogledala, a da bespotrebno ne zagladi kosu i samozaljubljeno se ogleda; kad je otvarao kutiju cigareta, to je bio cijeli ritual: vadio je grickalicu za nokte iz džepa i turpijicom otpakivao kutiju s donje strane, vadio cigaretu, ponovo, pažljivo, pažljivo zatvarao kutiju, a onda filterom kuckao po noktu nekoliko beskrajnih sekundi prije nego bi pripalio; kad je uzimao kusur, ispravljao je novčanice, a "siću" stavljao u poseban pregradak...

Nisam mogao, sve i da sam htio (jer to se desilo desetak godina kasnije), ispričati joj kako sam u ratu posjetio Kuleta u bolnici.

Dobio sam platu od Večernjih novina - šteku drine i pet kutija odvojio za njega.

Ležao je u podrumu bolnice, a obje noge su mu bile amputirane iznad koljena. U takvim situacijama se nema šta reći, ali makar nisam počeo srati o tome kako "sad prave fantastične proteze".

Pitao me je imam li vijesti od žene i kćerke. Otvorio je kutiju, na isti način i sa istom sporošću kao i uvijek.

Pušili smo u jezivoj tišini; ustao sam s kreveta i ruka mi je mahi-nalno krenula da ga potapšem po koljenu, ali sam onda, kobajagi, popravio nabor na čaršafu, rukovao se s njim: "Navratiću."

Kad sam skoro došao do vrata, zaustavio me njegov glas: "Daco!"

Da li mu je dim ušao u oko ili mi je zbilja podrugljivo namig­nuo, to ne znam: "Nisi mi nikad oprostio ono?"

Izašao sam bez riječi.



* * *

Olja i ja smo sjedili u Kvarneru. Naručio sam tartar biftek za dvoje, a kad nam je konobar, Nadi, na sto donio puter, tost i oval krvavog mesa, Olja je gadljivo iskrivila usta:

"Je li ovo sirovo?"

"Jeste, dušo - nema pečenog tartar bifteka."

Naručila je ražnjiće.

Pili smo hladnu maraštinu s kiselom vodom: ja sam pio vino, a ona vodu. Već sam bio i zaboravio kad me je ona opet upitala:

"A, onda?"

"Što onda?"

"Šta je bilo s Kuletom?"

Ne znam šta mi bi da kažem: "Ubio sam ga."

U njenom glasu sam osjetio kako se uzbudila (seksualno), jer žene će se prije upaliti na ubicu nego na pronalazača penicilina:

"Kako?"

"Ma, ustvari, nisam ga baš ubio...", pokušavao sam nešto smis­liti, a onda sam se sjetio Buntovnika bez razloga s Jamesom Deanom, scene kad negativcu zapne rukav za ručku od prozora i on se s kolima surva u provaliju, pa sam smandrljao nešto kako smo se Kule i ja vraćali s mora; on je vozio i izgubio kontrolu nad volanom, pa smo završili u nekom potoku; ja sam izletio kroz šoferšajbnu i dokopao se obale i vidio Kuleta kako se bori da se isko­belja iz sigurnosnog pojasa; mogao sam mu pomoći, ali sam samo klonuo na travu i pravio se da sam u nesvijesti; tako se on utopio...

Ona je prezrivo frknula, jer, očito, to nije bila njena predodžba "romantičnog ubistva" - očekivala je, valjda, da sam ga ustrijelio u dvoboju ili da smo se, goli do pasa, noževima borili na život i smrt...

Tartar je bio "prva liga", pa sam pojeo i Oljin dio. Tost je već bio stvrdnuo, ali tad sam imao sve zube u glavi, pa nije bilo problema da ga skrckam.

Žvakao sam i svaki zalogaj zalijevao vinom i sjetio se večeri u Kolegijumu artistikumu, kad sam, poslije njegove večeri (povodom izlaska Peščanika) u Kamernom teatru, sjedio - ja, balavander! - za istini stolom s Danilom Kišem i čak se usudio da se upletem u raz­govor: "Vjerujem u tok svijesti, ali ne vjerujem u roman toka svi­jesti, jer čim počne pisanje - tok se prekida", rekao sam, a Danilo se odobravajući nasmijao otkrivajući zube velike kao domine, požutjele od gitanesa koji je palio jedan na drugi.