Pjena

"Nemoj..."

"Šta?"

"Nemoj", ponovila je, "molim te".

"Šta: nemoj?"

Pokazala je glavom na flašu piva koju sam izvadio iz frižidera i iz visine nasuo u duboku čašu tako da se, mada je pivo bilo hladno, stvorila pjena.

Provukao sam hladnu i vlažnu ruku preko čela i kroz kosu. To mi je godilo. Ono što mi nije godilo bio je njen ton. Više bih volio da je bio zapovjednički, a ne molećiv: dvanaest godina nakon što mi je zasrala život, ta molba je zvučala kao da je ona meni nešto oprostila. Da mi je naredila, značilo bi to da joj još uvijek nešto značim, a tad bih je poslao u kurac i sve bi bilo kao prije.

"Rekao si mi da si prestao piti."

"Jesam. Ovo sam tebi nasuo. Znaš da ja pijem 'bez pene', a sviđa mi se kad se tebi iznad usne naprave 'brkovi' - dobro idu uz tvoj firaunski ten."

To je bilo istina. Kupio sam pivo za nju i zamišljao kako će ona otpiti, a ja ću joj nadlanicom lagano, nježno obrisati nausnice, a onda... onda će biti šta bude.

Prinijela je čašu ustima i, kao da mi je pročitala misli, vratila je na sto, ustala i prišla pisaćoj mašini. Papir je bio uvučen i pomalo na­boran od kapi kiše koju je vjetar jutros nanio kroz otvoren prozor...

"Može li se znati šta će biti slijedeće ili je to tajna? Pročitala sam sve što si pisao, bar ono što mi je dolazilo do ruku. Reci mi..."

Prekinuo sam je:

"Jedini čovjek koji čita moje priče i kojeg razumijem što to radi je moj urednik. Ostale, koji to ne moraju čitati, gledam, najblaže rečeno, sa čuđenjem."

Rukom je poravnala nepostojeće nabore na suknji i nagnula se nad sto, vjerovatno da mi pokaže šupak, koji je, mora se priznati, još uvijek izgledao fenomenalno.

Pokazala je slike na stolu: "Jesu li ti ovo kćerke?"

Odmahnuo sam glavom: "Nisu".

Začuđeno me je pogledala, a ja sam samo htio preduhitriti pita­nja koja bi slijedila:

"Ovo je... Vesna? A, ova, starija... Nevena? Je li tako?" Ono obavezno: "Slatke su". I još obaveznije: "Na koga liče?"

Jebiga, sad više nije bilo povratka, pa sam nastavio:

"Nisu. Znaš, ja sam perverzan, lud, mahnit, otkačen, bolesni alkoholičar kojem se mozak pretvorio u gnjecavu pihtiju, pa na stolu držim uramljene slike tuđe, nepoznate djece..."

"Izvini. Nisam ništa loše mislila."

"Izvini ti. Znaš, teško mi je o njima pričati..."

Sad nisam mogao propustiti priliku da ne budem zao, jer sam znao da je ostala neudata i da nema djece:

"To ti ne razumiješ."

Pravila se da je prečula što sam rekao i sjela i pripalila.

Ja sam ustao s ležaja, popeo se na stolicu i preko prozora razapeo čaršaf.

Kao i prije dvanaest godina, na prozorima nisam imao ni roletni ni zavjesa. To nam je prije bila "predigra", jedini način da se sakri­jemo od komšijskih zirkanja.

Opet je rekla:

"Nemoj".

Ovaj put to nije bila ni molba ni naređenje, nego strah.

"Šta?"

"Nemoj to raditi".

"Moram. Sunce udara u ekran televizora, pa se ništa ne vidi."

"Zar ćeš..."

"Trebao bih premjestiti televizor na drugo mjesto, ali nemam produžnog kabla. Stalno zaboravljam da ga kupim".

Strpala je cigarete i upaljač u tašnu. "Je li tačan onaj sat na zidu?"

"Pojma nemam. Gledam samo sekundaricu kad mjerim puls. Ako padne ispod normale, moram uzeti neke hapove. Ako skoči - neke druge. Živa jebada, kažem ti."

Nije znala šta bi još rekla, kako bi se pozdravila, oprostila se... Pomogao sam joj:

"Izvini, moram u klozet. Uzimam i neke lijekove za ispišavanje. Stalno moram trčati u klozet. Zato sam i prestao ići u kino i pozorište."

Bešumno sam pišao u lavabo, pa sam čuo kako su se vrata otvo­rila i zatvorila.

Otišla je bez pozdrava. Kao i prije dvanaest godina. Ali ovaj put nije ostavila nikakvog traga u meni.

Na stolu je ostala samo pivska čaša u kojoj se slegla pjena. Prinio sam je nosu. Tuknula je na ugrijano i ustajalo pivo.

Tuknula je na hladne i ustajale uspomene. Prosuo sam je u lavabo, a flašu bacio u kantu za smeće. Skinuo sam čaršaf s prozo­ra, a sunce je obasjalo slike moje djece.

Leave a Reply

Gadget

This content isn't available over encrypted connections yet.