Ratna priča
Gospodin Clifford Tracey, krepak sedamdesetogodisnjak, vraca se iz ribolova u smiraj dana, obucen u siroki «Lee» overall, sa slamnatim sesirom na glavi, stapom za pecanje prebacenim preko ramena, s pletenom kosarom u kojoj su tri dobra komada pastrmke, s metalnom izletnickom kutijom za rucak u jednoj ruci, vidno dobrog raspolozenja, kojem je, nesumnjivo, doprinio i dobar ulov, a i boca «JB-a», koju je popio punu, a vraca polupraznu... pjevusi jednu drevnu pjesmu:
«We'll meet again...»
Gospoda Tracey ce ocistiti pastrmke i pohraniti ih u frizider njihove planinske kucice, gdje ce stajati do sljedeceg vikenda, kada ce im u posjetu doci sin sa zenom i djecom.
- 1984. godina, Sarajevo, Jugoslavija
Daut Prelic je upravo, sa zenom Marijom, popio prvu jutarnju kafu, izvadio novine iz sanduceta za postu, pa, posto ih je letimicno pregledao, «da vidi sta. ima novo u svijetu», sada ceka sina koji ce, prije odlaska na posao, svratiti do njih i ostaviti im na cuvanje trogodignju unuku Tanju.
On ce kasnije s njom otici na pijacu i trznicu (Tu svakodnevnu duznost je preuzeo na sebe otkako je otisao u penziju, a njegovu zenu Mariju pocela da muci zuc.), poslije pijace ce svratiti u «Kasinu», gdje ce on popiti klekovacu, Tanja («dusa dedina») gusti sok, a onda ce jos malo posjediti u parku.
Kakva moze postojati veza izmedu ova dva covjeka koja zive na suprotnim krajevima planete i nikad nisu culi jedan za drugoga, pitam ja vas?
A, ipak, postoji. I to velika.
Jednom u njihovim zivotima, prije cetrdeset godina, bili su sasvim blizu jedan drugoga. Dijelilo ih je samo sest hiljada stopa visine.
Tog dana je mladi Clifford Tracey, nisandzija na velikom B-29 bombarderu, «letecoj tvrdavi», kojoj je na sjajnom nosu bila priljepljena slika Mae West, sa ostalim clanovima posada letio preko neke divlje zemlje, maglovitih, zelenih planina, slusao Radio-London, koji je do njih, krkljajuci donosio promukli glas Vere Lynn, koji je porucivao svim saveznickim pilotima:
«There'll be blue birds over the white cliffs of Dover ...
Gledao je kroz vizir od pleksiglasa na podu more tamnih oblaka, drzeci palac na elektricnom, bakelitnom prekidacu, cekao da se pojavi srebrnasta nit koja predstavlja rijeku Miljacku, znak njihovog pilota da je Sarajevo ispod njih, trenutak kada ce iz trupa aviona, pritiskom prekidaca, izruciti «ugojene» bombe, koje ce duboko dolje, sest hiljada stopa nize na zemlji, podici bijele i sive oblacke prasine koji odozgo izgledaju kao sampinjoni, a dolje... (Nije nikad bio dolje kad «nicu sampinjoni», pa nije ni mogao da zamisli sta se dolje dogada.)
U istom trenutku, obalom Miljacke je hodao, vracajuci se s posla, mladahni Daut Prelic, tokarski majstor, a u susret mu je isla Marija Tomic, snajderska pripravnica...
I prosli bi jedno pored drugog, zatomljujuci svoja osjecanja, koja su ih naprosto gusila, kao sto su bili prisiljeni da prolaze svakog dana: on bi pozdravio skinuvsi kacket s glave, a ona bi samo klimnula glavom oborivsi pogled prema zemlji... Ali u tom momentu se oglasila sirena, narod oko njih je poceo panicno da bjezi u pravcu najblizeg sklonista, a malo kasnije su se zacule i mocne masine kako predu kao zadovoljni macori, sest hiljada stopa iznad njih, a onda i potmule eksplozije, oblaci prasine i zemlje koji su se dizali iz pravca Darive.
Svi su trcali u pravcu Poste, najblizeg sklonista, a njih dvoje su ostali ukoceni nasred ulice, nesposobni da se maknu. Gledali su se ne progovarajuci nijednu rijec i nista nije postojalo osim njih dvoje. Tek kada je plocnik poceo da podrhtava ispod njihovih nogu, od eksplozija koje su sada zaglusile sve, kada se vazduh ispunio dimom i prasinom, kada ih je pritisak vazduha bacio jedno drugom u zagrljaj, potrazili su skloniste u plitkom suterenu Pravnog fakulteta...
Mara mu je lezala u zagrljaju i tresla se od neceg sto je bilo jace od straha. On joj grcevito stezao ramena, usne su mu bile priljubljene uz njeno uho, a oko njih je prastalo, rusilo se, prolamalo, urlalo, zavijalo, cvililo, jaukalo, treslo...
Ona je podigla glavu i pogledala ga uplakanim ocima i on je prosaptao:
«Daj, bona, Maro... pogibosmo!» A ona je rekla:
«Da, da, da... Dado'!»
Posta je primila pun pogodak i bilo je mnogo mrtvih i ranjenih u sklonistu. Saveznicka eskadrila se vratila sa zadatka bez ikakvih gubitaka, a Clifford Tracey, nisandzija, je na trup aviona nacrtao jos jednu crnu bombu, koja je oznacavala da je jos jedan borbeni let uspjesno obavljen.
Daut Prolic i Marija Tomic su se vjencali poslije oslobodenja.
