Raja je raja (II)
Ali, zato, Mujinog i Dubravkinog sina, Zlaju, jedva sam poznao: oca je dostigao u visini (što baš i nije teško), prokrupnjao se - ni nalik na ono žgepče koje sam zadnji put vidio u Sarajevu.
Kaže da me se sjeća, a ja mu ne vjerujem, ali me on pita kako mi je kćerka, Nevena.
"Dobro, sine, dobro. Sad je već velika cura", sad ja foliram, jer kako mu reći da ne znam, da svoju kćerku nisam vidio već osam mjeseci, od razvoda sa ženom.
Sjedimo na verandi i razmjenjujemo informacije o raji: Rambo je u Australiji; i Tule i Jolić; Dubravko je, tako e, u Americi - s njim se obojica čujemo; Tiho i Goro u Kanadi; Bambi u Njemačkoj; Bobo u Švedskoj; Mosto u Beogradu, a našeg Hamića i Kile više nema; ni Mande ni Bege...
Rat i ne pominjemo, kao da je to bio samo ružan san, nego se sjećamo svih partija zinga u Hamićevoj radnji, barbuta u Mujinoj kući, pokera kod mene, imena svih konobarica i konobara u gradu i, dok se prazne konzerve piva gomilaju na stolu, sve više jedan drugom ponavljamo:
"Šta nam ovo uradiše, šta nam ovo uradiše, majku im jebem..."
Dubravka je napravila tripice (na moju molbu, jer toga sam se zaželio u Americi), pa nam se i ona pridružuje. Pita me o razlozima razvoda s Dijanom, a ja počinjem nadugačko i naširoko, naravno, prebacujući svu krivicu na "bivšu", ali me Mujo prekida:
"Ma, rakija, brate, rakija!"
Ne mogu da se ne složim s njim, a Dubravka kaže:
"Ne znam, ali ona je meni uvijek bila draga", i tu nastaje neu godni muk, koji remeti samo zvuk otvaranja konzervi piva i škljocanje upaljača...
Već je pokasno, Dubravka radi ujutro, a ni Mujo ni ja ne možemo više popiti kao prije, pa idem u krevet i molim Dubravku da ostavi upaljena svjetla, jer ne bih želio da im se, u gluho doba noći, popišam u špajz...
Budim se s najgorim mamurlukom u svom mamurlucima bogatom životu. Ne mogu se kotarisati štucanja - ni pivo ne pomaže.
Mujo mi se uskoro pridružuje i pita me:
"Šta si, majke ti, sinoć radio s onim deterdžentom?"
"Kojim, ba, deterdžentom?"
"Onim kesicama što su bile na stolu u kuhinji?"
Polako mi se vraća film: u neko doba noći sam ustao, dobauljao do kuhinje, vidio neke kesice sa slikom limuna i skontao da je to "limuntos", sasuo par njih u bokal i pomiješao s vodom... Ispostavilo se da su to reklamni uzorci nekog novog deterdženta "s okusom limuna", koje je Mujo uzeo iz supermarketa gdje radi - to objašnjava moj teški mamurluk.
Mujo me pita hoću li doručkovati, a ja mu kažem da ne mogu na prazan stomak i otvaram još jedno pivo...
Sad razgovaramo trezveno: o planovima za budućnost, o životu u Americi, o životu u Sarajevu...
"Ne znam, moj Mujo", kažem, "za sada mi je jedini plan da ne umrem, još... A, inače, ne mogu se pomiriti s mišlju da u Americi skončam kao kuhar... Znaš, nakon smrti svog oca, hiljadu puta mi se desilo, na pošti, banci, portirnici, kad izvadim ličnu kartu, da mi kažu 'A, vi ste Vlatkov mali', a meni srce OVOLIKO... Sve kontam, akobogda, jednog dana, kad Nevena ili Vesna budu dolazile u Sarajevo, da će im pogledati u pasoš i reći 'A, ti si Dacina'... Ne znam, ne znam..."
"Hoćeš li da ti pokažem grad", pita me Mujo.
"Ma, jebe mi se - svi su isti", nimalo ljubazno odgovaram, ne zbog Muje, nego mog besmislenog pokušaja da ovim putovanjem od pedeset i šest dolara, pokušam povratiti prošlost i skoro da mi nedostaje moj jednolični, ubitačni posao, bijedna soba, beskrajno redanje pasijansa u samoći, neprepoznatljiva slika na televizoru, koji mi je ostavila moja jaranica Farida, Alžirka, Jim Timony i nje govo ispiranje (mog) mozga...
Svaka odluka koju sam donio u životu, ispunila me je kajanjem, pa s tim teretom i sad sjedam na autobus za "moj Madison".
* * *
Prije odlaska, moja Lin, Kineskinja s Taiwana, upozorila me je da se čuvam Korejanaca, da su to najgori ljudi na svijetu - kako sam joj mogao reći da "oni", "žuti", meni izgledaju svi isto?
U foajeu zgrade gdje stanujem je televizor, a treba da počne tekma Chicago Bullsa. Me utim, neka je koka došla ranije i gleda neko sranje od soap-opere. Dave, Korejanac, ustaje i mijenja kanal; ona se buni, a ja "gentleman Jim", kažem Korejancu da odjebe, vraćam kanal, ne zato što mi se to gleda, nego što kontam da bih zbog toga mogao nešto "ušićariti" kod koke... I to sranje se uskoro završilo, pa prebacujemo sliku na Bullse; u poluvremenu idem u halu, a, Korejanac za mnom... i tu me nokautira - ne "tekvan-doom", "karateom", "džiudžicom", nego klasičnim štosom!
U četvrtak se na "seansi" pojavljujem sa šljivom na oku, a prva stvar koju treba da ispričani je da li sam imao konflikata tokom prošle sedmice.
Lažem da sam se okliznuo na poslu i udario od rub stola. Mada mi ne vjeruje, Jim Tomony mi savjetuje da tužim poslodavca, a ja mu, i dalje, lažem da je to bila moja greška, jer nisam odmah pobrisao pod gdje sam, navodno, nešto prosuo...
Kući me vozi Rick, koji je novi (tek pet-šest sedmica) momak "u razredu", on je na uslovu jer je pod noge bacio polubrata, narko mana, koji je iznu ivao pare od njihove majke; mrzi narkomane i nijednom ne pokazuje kajanje za ono što je uradio i stalno ponav lja da bi to ponovo učinio i da će to ponovo učiniti, ako treba.
U vožnji mu ispričam šta mi se zapravo desilo, a onda odemu u Nitty Gritty, preko puta moje kuće, na piće.
Za šankom, Dave, Korejanac i podsmješljivo mi se smješka.
"To je šupak, koji me zavalio", kažem Ricku, a on mi hlad nokrvno odgovara:
"Jebe mi se. (I don't give a shit.)"
* * *
Rick se nije pojavio na već dvije "seanse", pa pitam Jima zna li šta je s nj im.
"Nažalost, vratili su ga u zatvor. Prekršio je uslov - istukao je nekog momka iz Koreje u 'Nitty Grittyu'. To je blizu tvog stana."
"Znaš li u kojem je zatvoru?"
"U Bloomingtonu, pretpostavljam. Zašto pitaš?"
"Onako..."
P.S. Nikad nisam posjetio Ricka i još se stidim.
