Let iznad vrapčijeg gnijezda (II)
Čega me je sad strah?
Zašto ne mogu da spavam?
Bez problema sam otišao u inostranstvo - u Zagreb.
"Hvala, gospon", rekli su mi kad sam im pokazao svoju bosansku putovnicu.
U avionu KLM-a prelijepa meleskinja, stjuardesa, ušuškala me ćebetom i jastukom i pitala:
"Are you O.K.?"
Rekao sam joj jednostavno da nisam, mada sam joj mogao pričati da sam daleko od toga da ikad budem O.K., da joj navedem hiljadu razloga zašto više nikad u životu neću biti O.K...
Pitala me je može li mi kako pomoći.
Gledajući u dva crna bisera njenih očiju htio sam reći:
"Itekako", ali to ne znam reći na engleskom, pa sam uz svoj najšarmantniji bezubi osmijeh kazao kako bi mi jedna cigareta spasila život.
Zavjerenički se nagnula prema meni i kroz uniformu je bljesnuo bijeli grudnjak na njenoj tamnoj koži, a ja sam jauknuo.
"Imamo malu prostoriju za hitne slučajeve. Hoćete li poći sa mnom?"
Ponudio sam joj bijelu drinu, a ona meni "unuče" Johnnya Walkera. Rekla je da se zove Marta i da je iz Amsterdama i pitala me je jesam li Hrvat.
"Nisam. Ja sam Bosanac", rekao sam ne bez ponosa, a ona me je pogledala onim praznim pogledom na koji sam već navikao:
"Ah, tako. Neće vam smetati da se presvučem?"
"Hoće. Možete li pričekati da ispušim još jednu i da mi donesete viski. Dupli, please."
Ni na aerodromu u Chicagu (gdje sam presjedao) nije bilo nikakvih problema kad sam pokazao pasoš i Zelenu kartu, ali se, svejedno, nekog nedefinisanog straha ne mogu osloboditi.
Poslije tri godine sam opet u Seattlu. Baš kako je Senka rekla: kiša, opet kiša, pa onda kiša.
U prepunoj aerodromskoj hali pokušavam prepoznati Vrapčev lik, a onda vidim curu koja nosi tablu s natpisom: "DACO", i prifuravam.
"Slijedite me, please", i vodi me do bara, a za šankom sjedi samo jedan čovjek kojeg moje oči nikad nisu vidjele. Tek kad mu bljesnu osmijeh i kad raširi ruke u zagrljaj i reče: "Mislio sam da nećeš doći, pederu stari", prepoznah Vrapca.
Idemo do njegovog auta i pitam ga: "Kad sam te zadnji put vidio, kosa ti je bila sijeda, šepao si...?"
"Ti, vala, ko jetim. Ko da nisi živio u Americi. Znaš da se sve s parama može uraditi - osim onog vašeg Bičakčića napraviti lijepim:"
"Znam, ali..."
"Pos'o, buraz, pos'o. Znaš i sam da je imidž, ili što bi mi rekli 'lice picu prodaje', zakon."
"Kad smo već kod posla, Senka mi reče da radiš kao krupje. Pa, pička ti materina, odakle ti tolika lova da mi platiš kartu, da me zoveš - ja muda trebam otegnuti da bih za godinu, pod uslovom da ne jedem, ne pušim, ne pijem, ne dišem, mogao uštedjeti za ovaj put?"
"Pričaću ti. Pokazaću ti kad dođem u Vankuver. Kako je raja u Sarajevu?"
"Koja raja?"
"Pa, naša raja."
"Koja naša raja?'"
"Izvini, i ja sam frajer što pitam."
Stižemo na kanadsku granicu i carinik pita nosimo li cigarete ili alkohol iz SAD-a (u Kanadi je sve to pet puta skuplje), imamo li šta prijaviti za carinu, a Vrabac pokazuje palcom na mene:
"Koliko se plaća za Bosanca?"
Carinik mahnu rukom i ja se prvi put nađoh u Kanadi.
Vrapčeva kuća nije kuća - to je KUĆA.
"Hoćeš li' Jim Bean' - čitao sam u tvojim tekstovima da si to pio dok si bio u Americi."
"Može. Mal' ne zaboravih", otvorih torbu i izvadih stelju: "Vrabac, nisam znao šta da ti ponesem..."
On je uze u ruke, nježno kao što se nosi tek rođeno dijete, pomirisa je i poče plakati:
"Jebem ti život..."
Ja svrnuh viski i primijetih da nema njegove čaše:
"Pa, hoćemo li, Vrabac, šuknuti jednu zajedno, nakon svih ovih godina?"
"Samo ti. Moram nazvati, Beth, moju djevojku, da joj kažem da si došao."
"Kad smo već kod toga, mogu li nazvati svoju djecu u Ameriku.?"
Vrabac se uozbilji: "Ne možeš."
Kontam: nije pijan, a nije ni poludio, a on upre prstom u moja prsa i reče:
"Ne možeš. I tačka. Možeš ih samo zvati da dođu 'vamo."
"Vrabac...?"
"Ne kenjaj, boga ti. Šta si se sav sasro od straha? Primijetio sam to još na aerodromu. Koji ti je kurac?"
"Hoćeš li da ti jaranski kažem: kad sam se vraćao iz Amerike u Sarajevo, pišao sam od sreće, a u isto vrijeme srao od straha da se više nikad neću vratiti u Ameriku i vidjeti svoju djecu. Sad se pišam od sreće što ću vidjeti svoju djecu, a serem se od straha da više nikad neću vidjeti Sarajevo:"
"Bio budala - ost'o budala", reče Vrabac i nazva svoju djevojku.
Nastavlja se... "Let iznad vrapčijeg gnijezda (III)"
