Dario Daco Džamonja

Ne znam otkud meni takva fascinacija Irskom i Ircima?

Sjećam se da sam kao dijete imao jednu monografiju i Irska je predstavljena kao raj na zemlji: beskrajni pašnjaci, nezemaljske zeleni, po kojima pasu stada ovaca (nimalo sličnih onim našim, runa ulijepljenih brabonjcima), koje kao da su sad izašle ispod tuša, šamponirane i fenirane; prizemne seljačke kuće, zidova obraslih mahovinom i sivim krovovima od škriljca; moćni, višestoljetni hrastovi, kao džinovi iz bajke stražare pod plavim nebom, a sa fotografija naprosto možeš čuti udaljeni pisak gajdi...

Kasnije sam čitao Borstal Boj irskog pisca-vagabunda, Brendana Biena, koji je kao četrnaestogodišnji dječak, pripadnik IRA-e, zaglavio u popravni dom, a po izlasku, stekao literarnu slavu i negdje u svojoj trideset i trećoj godini umro prirodnom smrću - od alkohola.

Na red je došao i James Joyce, sa Dablincima i Portretom umjet­nika u mladosti. (Pročitao sam i Uliksa i samo se pravio da ga razu­mijem.)

Ali ni to nije bilo to!

Možda sam iz priča Zdravka Grebe, koji je proveo izvjesno vri­jeme na studijskom putovanju u Irskoj, stvorio sliku o Ircima kao o "engleskim Bosancima", koji vole popiti, čija je deviza u životu: ko hitio - vrat slomio, životni san da odu u Ameriku, rndače tamo desetak-petnaestak godina i vrate se kući s nešto ušteđenih para, koje će im biti (uz prodaju ilegalno pravljenog viskija) dovoljne da cugaju svoje "stout" pivo i prave šegu na račun Engleza, ali i svih drugih stranaca.

(Grebo mi je ispričao kako je nekom prilikom zabasao, u nekoj irskoj Jošanici, u tipičan irski pub krcat bradatim rmpalijama, koji su ispijali litarske krigle piva kao fildžane kafe, zadovoljno podri­givali i s merakom nadlanicama brisali gustu pjenu s brada i brko­va, u potpunoj tišini - bilo je rano i tek su razbijali sinoćnji mamurluk, a tek kasnije, kad se podnapiju, počeće pjesme i ples: muškarci s muškarcima, jer pub je svetilište u koje žene nemaju pristupa. Tišina je postala još "glasnija" pri Grebinom ulasku u kafanu, a on je, da bi razbio led, poručio svima piće, koje su svi, bezbeli, prihvatili, ali su i dalje samo buljili u njega... Grebo je srkutao svoje pivo kao himber i taman se spremao da zbriše kad mu je prišla jedna gromada od čovjeka i pitala ga da li je ikad spavao s tuđom ženom?! Da skratim priču: te nisam, te jesi, ma nisam, ma jesi, ma nisam... "Jesi, jesi! Kad si bio dijete spavao si sa svojom majkom, a ona je žena tvog oca." Pub se provalio od smijeha, a pred Grebu su stizale krigle u količinama i samo se bojao da mu ne slome kičmu tapšući ga po ramenima.)

Svog prvog, pravog Irca sam upoznao u Sarajevu.

Pete mi je razbio već izgrađen stereotip, koji sam imao o Ircima: bio je nježan kao pahuljak, napio bi se od tri pive i počeo pjevati, a ako je ikoga Bog lišio sluha, to je bio Pete.

Stotinu puta sam ga čuo kako se komada uz stepenice, u neko doba noći, na sav glas pjeva "Hajro, Hajrija...", s flašom rakije "Brčanke" u ruci (usput budi rečeno, nikad je čitavu nije donio do mog četvrtog sprata) i sve dok nišam upoznao njegovu ženu (koja je bila kćerka šefa - kako ga je Pete zvao - visokog funkcionera) nije bilo jasno šta on to, pored halvata u Sarajevu, vile u Trpnju, nalazi toliko interesantno u mom "krmetnjaku", gdje bi često pre­spavao na golom YOGI-madracu iz kojeg su poiskakali federi...

Ne samo da je između njega i njegove žene bila razapeta elek­trificirana bodljikava žica, nego se i ostatak porodice ogradio od njega, jer se Pete, očito, nije uklapao u njihovu sliku pripadnika "komunističke aristokratije", pa ga je čak i pas (poklon Šefu od Šefa nad Šefovima) zajebavao i brisao mu s kaiša kad god bi ga izveo u šetnju, pa je očajan satima stajao u Velikom parku i, skoro kroz plač, dozivao: "Linda!, Linda!"

Keruša se vraćala, razbucana od "avlijanera", i vodila Peta nazad kući.

Pete je imao i tu "osobinu" da je "zaboravljao" platiti račun u kafani, ali nikad zbog toga nije imao problema, a meni je, tek mnogo godina kasnije, palo na pamet daje on, ustvari, imao svoju "sjenu" iz Šefovog obezbjeđenja, koja je plaćala njegove račune i brinula se da ne upadne u kakvu frku.

Svejedno, Pete je bio kao Mitke iz Koštane: "Ratovi, puške, sablje - sve što na Petea duša zaiskala - sve Šef davala...", a Pete "bolan od samoga sebe..."



* * *

Drugi Irac kojeg sam upoznao takođe se zvao Pete.

Držao je pub u Crownpointu u Indiani i bio je prototip Irca: visok, riđokos, kršan, s nosom na kojem su godine hektolitara alko­hola ostavile trag, bučan i uvijek spreman da zovne rundu kafani; imao je "juke-box", ali s njega se nije moglo čuti nikakvo govno od "country-western" muzike (bez koje se nijedna kafanu u srednjem dijelu Amerike nije dala ni zamisliti), nego samo Dublinersi, Brothers Four, Scaffold... irske folk-grupe.

Stanovao sam tačno preko puta Irish Puba i kad me je jednog ljetnjeg petka iz njegove "bašče" omađijao miris roštilja (ne onog američkog "barbacue" sranja, nego miris koji sam udisao cijelog života i koji mi se uvukao u krv i toliko mi nedostajao u Americi), postao sam "inventar" kod Petea.

Naime, svakog petka je okretao džigericu, brizle, bijele bubrege, na pravom drvenom ćumuru, u loncu kuhao janjetinu s puno, puno luka i sve je to bilo džabe, a svaka treća runda pića je bila na Peteov račun.

Njegova žena, Amerikanka, gunđala je za šankom, ali ne pre­glasno, da je ne bi Pete čuo. Ne znam da li je imao djece, ali je imao psa, koji se takođe zvao Pete i koji je lokao pivo kao i Pete.

Pred fajront Pete (pas) bi otvorio vrata kafane i zahrkao na travnjaku.

Pete je bio na njega beskrajno ponosan:

"Nema boljeg psa čuvara od mog starog Petea", govorio je tapšući ga po leđima.

Rekao sam mu:

"Daj, ne zajebaji. Svaku noć je p'jan k'o zemlja - šta on to može čuvati?"

"E, moj Dario. Kakav si ti kad si mamuran? zajeban, je l' tako? E, takav ti je i on: ne dao ti bog da ga probudiš - razderao bi svako­ga... osim mene."

(Možda je Pete (pas) zaista bio najbolji čuvar, ali nije mogao sačuvati gazdu da ne izgubi kafanu na kocki.)



* * *

U zadnje vrijeme često mislim o svojim Peteovima.

Bolan sam, bolan od samoga sebe kako god okrenem, pa ne bi bilo zgoreg da sam oženjen kćerkom Tonyja Blaira, da se Peteu, u neko doba noći, s bocom "Glenfidicha" u ruci penjem uz basamake, pjevajući: "If you had a luck of the Irish, you'd be sorry and wish you were dead...", da neka "sjenka", neki "bobby" u civilu plaća moje cehove po Londonu...

A, volio bih da makar imam psa, da ga nazovem Daco.

Volio bih, da imam šta da mi čuva.

Luck of the Irish: u slobodnom prijevodu - kurčeva sreća.