Dario Daco Džamonja

Nema veće gorčine (koju naprosto osjećam fizički, u stomaku, na jeziku) nego kad mi idiot govori "slatke" stvari o nečem što sam ne napisao, nego isisao iz svakog dijela svog tijela - zarad sebe po­najviše, ali i preostatka svijeta.

S druge strane nema veće slasti kad me sličan idiot pljuje, kad mu iz usta pršti gorčina:

"Šta ti 'ono' (to čuveno ONO!) znači? Koga ti foliraš? Moj brat je zijanio na Žuči, a ti si se zajebavao po Americi - i sad imaš pravo da imaš pravo da pišeš o njemu?!"

Kako objasniti nekome da bi bilo preglupo da se junak neke moje priče sasvim slučajno zove Nuno (ili Mirza? ili Paša? ili Dragan? ili Crni?), a ne, što bi bilo sasvim neprilično i neuvjerljivo - Arsenije ili Nikifor.

Kako to objasniti nekome koji uporno gura vrata na kojima piše "VUCI" - i obratno.

Iz takvih situacija se obično izvučem nekim stupidnim pitanjem:

"A, bogati, sjećaš li se ti kad je Hašim Kučuk Hoki pobijedio na Ilidži?

...ili:

"Koje ono godine poginu Silvana Armenulić?"

Tad priča već dostigne zadovoljavajući intelektualni nivo i ja sam barem za naredno pivo spašen od, ponekad neodoljive, potrebe da si bezubim ustima pregrizem vene na ovim besmislenim rukama koje bi samo da ninaju svoju djecu, da ih miluju, da im prave jelo, da ih ruknu po guzici kad je potrebno...

U današnje vrijeme u kafanama se više ne priča o fudbalu nego prevladavaju priče "strave i užasa", to jest, tema je "povratak" u stanove.

Kako sam veteran, a i jedan od rijetkih kome je pošlo za rukom da se vrati u (na) svoje, moja riječ se sluša sa poštovanjem.

Ali pošto sam svoju priču ponovio barem milion puta, sada na pitanje:

"U kakvom si stanju zatekao stan?", odgovaram: "San snova."

A, i ne lažem mnogo, jer samo su snovi ostali, a sve ostalo je skupljeno s "koca i konopca": stereo gramofon kojem radi samo jedan zvučnik, radio koji može uhvatiti samo Radio FERN, televi­zor koji na svakom kanalu emituje program RTS, kauč (po svoj prilici bivše vlasništvo nekog fakira) koji ima običaj da u neko doba noći zbaci svog spavača, frižider što skoči kao mazga kad god se uključi, šporet koji napucava plate onima u Elektroprivredi, vi­trine čijih se pola ladica ne može zatvoriti, a druga polovica otvoriti...

Svejedno, eno tamo za stolom (uzetim iz Kerimove kafane) sjedi moj prijatelj Gane Hamović, komandoskim nožem otvara konzervu škampa, a na gramofonu Vera Lynn pjeva:

"There'll be blue birds over the white cliffs of Dover..."

Vrabac šepesa do frižidera po novu flašu vina, a Zdravko Čečur u potpunom mraku klozeta "čita" Politikin zabavnik...

S. Erić spava, a u naručju mu njegova prekrasna kćerka Saška...

U kuhinji Sabina pravi filovane patlidžane, a u krilu mi sjedi Goca, Dijana, po običaju, nešto čisti i licka, Zrinka prevodi nešto s engleskog i, za divno čudo, dobro se slažu...

Moja kćerka Vesna je opet sakrila "tata Dacin" Zippo i Camel, a na moja uzaludna nagovaranja i potkupljivanja sladoledom, kratko odgovara:

"Nestalo."

Nevena, za štafelajom, koji joj je mama kupila za rođendan, slika jednu od svojih prelijepih slika, a ja nemam srca da je prekinem i da joj kažem da je vrijeme da uradi domaći zadatak iz matematike...

Biban je upravo oprao kosu i sada u ćošku sjedi s nekom opsjed­nutom damom i nešto joj tiho govori: ne čujem šta priča, ali i ne moram, jer znam da joj se jada kako mu je ostalo još samo mjesec dana života, pa: "njoj ništa, a njemu zauhar"...

Moj otac, sasvim neprimjereno ovim paklenim vrućinama, obučen u teški, sivi krombi kaput, stoji na vratima i na sve to se blagonaklono smješka...

...a, dijete Dario (pošto ne zna šta će mu se sve u životu desiti) usta punih zuba se smije u navali apsolutne sreće...

...i spava, spava, spava... Ali ne zadugo!

Na vratima su dvije pijane spodobe - došli na naselje i donijeli samo dobru volju da se dovrše.

Nudim ih pivom, a oni (da bi mi se odužili, šta li?), potaknuti mojim hrvatskim porijeklom (pardon: podrijetlom) počinju neka ustaška sranja, pa ih istjerujem iz kuće uz poruku da ih moje oči više nikada ne vide...

Možda još nije kasno, možda će se san opet spustiti na moje oči, možda ću opet biti tamo gdje pripadam, ali ne lezi vraže:

zvono na vratima je krvnički neumoljivo, a iz iskustva znam da tako samo zvone drotovi.

"Jeste li Vi taj i taj?"

"Bio sam."

Nemaju smisla za finese, pa im pokazujem ličnu kartu.

U čemu je problem: ona dvojica manijaka su se pobila pred zgradom, pa su, iz samo njima znanih razloga, navela moje ime.

"To nema nikakve veze s Vama. Laku noć."

E, lako ti je reći "laku noć", a meni valja sada bdjeti do zore!

Ni to mi se ne dade. Opet zvono na vratima. Jedan od sinoćnjih kretena - šest je sati ujutro, a on došao na pivo, baš kao da mi je iz oka isp'o.

Vidim da s budalom nema razgovora, pa se penjem do komšije Paše (moje Majke Tereze, koji mi mijenja sijalice, kuha kafu, vrši sitne popravke po stanu), a Paša je jeben igrač i Ivan L. (ime ću sa­znati tek iz novina mjesec dana kasnije) ozbiljno shvata njegovo upo­zorenje i ja se nadam da ga moje oči zaista više nikad neće vidjeti.


EPILOG:

U "Jutarnjem listu" čitam vijest da je u Zagrebu, poslije po­kušaja silovanja osmogodišnje djevojčice, uhapšen Ivan L. iz BiH - na mutnoj fotografiji prepoznajem svog neželjenog gosta. Piše u tekstu da ga je otac djevojčice tukao sve do dolaska policije.

Ivan L. je imao sreće, jer da je tako šta uradio mojoj Neveni ili Vesni, ja, bogom se kunem, ne bih ni zvao policiju.