Sve što pročitate, uzmite s rezervom
Poštovane domaćice (i domaćini, ako mogu dodati), kako je ova rubrika, kao i sve prethodne, koje sam ispunjavao slovima dugi niz godina, namijenjena vama, tako vam dugujem izvinjenje i objašnjenje, koje slijedi: ja sam HEBOIDAN tip.
Šta to znači - ni sam nisam znao, kad me na invalidskoj komisiji na Ilidži godine 1972. proglasiše takvim (što me, usput budi rečeno, uskrati mog prava i oslobodi obaveze da služim JNA), sve dok nisam prelistao neke medicinske enciklopedije sa puno stručnih termina, čije značenje sam, opet, pokušavao doseći u drugim knjigama - i napokon, nabasah na jednu prastaru, koja nudi suvisao opis mog stanja:
"...oblik shizofrenije praćen dečačkim ponašanjem i u zrelim godinama života; subjekt sklon preterivanju i laganju; remisije retke; šanse za oporavak bedne." (Završen citat.)
Dakle, kad god steknete utisak da ja u Americi ne radim ništa drugo do "sjedim, pijem, pušim i špricere rušim - narav mi je pogana", sjetite se moje dijagnoze i sve što čitate uzmite s rezervom.
Tako, i kad napišem da sam se jutros probudio u šest sati (a radio sam do dva sata po ponoći), uskočio u farmerke, majicu, navukao tene i pitao Amerikanku na bosanskom:
"Je l' danas utorak? Obećao sam Hamiću da ću doći da mu pomognem nešto na sito-štampi...", ne lažem ja druge, nego sebe, jer ne mogu i neću da prihvatim da su mog Hamića četnici ubili prije šest godina; hoću da mu pokažem svoju bašču gdje paradajz, patlidžani i paprike upravo cvjetaju, da mu sameljem kafu, ponudim ga pivom, provedem po gradu i kažem mu da se ništa njegovom smrću nije promijenilo, da ćemo nabasati na Kilu, otići u Pozorište mladih i zajebavati Neku Tulića; svratiti do Aramisa da popijemo piće sa Sorgom; Dubravko će naići kolima, pa ćemo otići na Pale, kod Tihe ili Goce, okrenuti janjca i duboko u noć sjediti pored vatre, raspravljati pitanja od "životne važnosti", kao što je "je li teža daska ili iverica".
Prihvatite s rezervom - i to da sam jučer, zgadjen monotonim i besmislenim poslom u tekstilnoj fabrici, svom šefu rekao, tako da me svi čuju:
"Ne volim lezbače. Nemam ništa protiv lezbača, ali ne mislim, takodjer, da zbog toga treba biti ponosan i pokazivati to u svakoj prilici." (Odnosilo se to na debelu kontrolorku, koja mi se taj dan svezala u peha, a sad slušala i crvenjela od ušiju do slonovskih nogu u bermudama.)
"Watch you language - pripazi jezik - Dario", kaže mi Matt tiho, jer u Americi Crnci nisu Crnci, nego Afrički Amerikanci, Indijanci nisu Indijanci, nego Prvobitni Amerikanci, kurve nisu kurve, nego seksualne radnice, a pederi i lezbijke su veseli. "Ti si dobar radnik i ne bismo voljeli da te izgubimo."
"Hej, hej, stani malo! Kako to misliš da me izgubite? Prvo treba da me dobijete da biste me mogli izgubiti. Jasno?"
Nije mu jasno, a nisam ni očekivao da će biti.
Na pauzi za ručak, koja je u pola devet po ponoći, pokušavam popraviti štetu, podvlačim rep i sav sam se pretvorio u osmijeh:
"Mogu li ti kupiti piće poslije posla", pitam kontrolorku, baš kao da se ništa nije desilo.
Ona mi odgovara pogledom mrtve ribe: "Imaš neki poseban razlog za slavlje?"
"U stvari, imam. Igrao sam LOTO danas. Premija je 69 miliona dolara."
"Pa?"
"Šanse su mi 50%-50%."
"Kako?"
"Fino brate; ili ću izgubiti ili ću dobiti."
Ona me gleda ispitivački, pa zaključuje da se iza mog poziva na piće ne krije ništa drugo i kaže nešto što ni u snu nisam mogao očekivati:
"Ti mora da si neki heboidan tip, Dario."
Šta je dalje bilo te noći, to jedan džentlmen - čak i kad je HEBOIDAN - prešućuje.
