Prokleti glavni junak

Piše: Emir Imamović
(objavljeno u magazinu BH Dani 19. oktobra 2001.)

U ponedjeljak, 15. oktobra 2001. godine umro je Dario Džamonja, jedan od najznačajnijih bosanskohercegovačkih književnika. Rođen 1955. u Sarajevu, Džamonja je... Ovako je možda počela agencijska vijest. Kratka, jasna, sa dovoljno podataka. Tačna. A opet, bez i jedne važne informacije o onome što je, kako je rekao Abdulah Sidran ispraćajući ga, preselio na drugi, sigurno bolji svijet. Te "važne informacije" možda i nije moguće prenijeti. Kao što je moguće znati, a nije objasniti to što su Daci suzile oči kad bi slušao Indexe i ...kad ne bude mene, kada dođu drugi dječaci k'o ja
a skoro 75 godina, koliko smo imali u zbiru, nismo se ni viđali ni družili koliko za zadnja tri-četiri mjeseca njegova života. U onim vremenima, prije prve granate, vidjeli smo se jednom, a ako je i bilo drugog puta, ja ga ne pamtim. Kao što ni on nije pamtio taj, sigurni prvi susret.

Ljeto je, sredina osamdesetih: u bašti kafane Pozorišta mladih sjedio je uredno nepočešljan, naravno neobrijan, nizak čovjek. Kad ga je neko, mislim jedan od mojih prvih vodiča kroz Sarajevo, oslovio sa Pisac, učinilo mi se kako opet - kao i često tih dana - postajem predmetom pedagoške zajebancije. Vjerovao sam kako su svi pisci, a pisci su mi bili oni iz lektire, ili mrtvi ili nisu odavde. Ma, ni danas, pogotovo danas, nakon Dacine sahrane, ne mislim puno drugačije: svi "moji" pisci ili su mrtvi ili su, ako ne rođenjem, ono adresom - stranci.

Milioni života su za petnaestak godina, koliko ima tome susretu, prošli imeđu nas. On se vratio u Sarajevo, ja sam se doselio. Viđali smo se s vremena na vrijeme, on nije imao razloga da me pozdravi - uostalom, ko pozdravlja nepoznate - ja mu se nisam javljao smatrajući da nema ništa gluplje nego reći dobar dan (ili šta već) nekome koga znaš iz izblijedjelih sjećanja i novinskih tekstova. Do jednom.

Nema svjedoka da potvrde da je ovako bilo, ali teško da je moglo drugačije: kolega Nisvet Džanko žurio je u redakciju taman onoliko koliko mu treba da dođe do podneva i usput sretne sve one s kojima nije dogovorio sastanak. Negdje oko cilja nabasao je na Dacu.

- E, vozdra.

- Šta ima?

- U mene u preduzeću rade neku anketu i me'š čini da su i tebe spominjali. Hajde sa mnom, ako ti nije mrsko, pa ti to vidi.

"Evo ga", ušao je Džanko i na Dacu pokazao kao na trofej. Zbilja, tih smo dana birali najbolju ratnu knjigu i jedan od onih koje smo mislili pitati bio je baš Dario Džamonja. Samo, koliko ga je bilo lako slučajno sresti, dva puta ga je teže bilo naći kad treba...

Dogovarali smo se nekih pet minuta, ako cigareta ne gori duže, a onda je Daco ispričao priču o potrazi za nekakvim dokumentima, za koje su mu trebali drugi dokumenti, no njih nije mogao dobiti i to zato što, prema općinskim tekama, nije ni postojao. "I to mi, jebo mater svoju, kaže onaj što je iš'o sa mnom u razred."

Dan poslije, donio je spisak svojih favorita, praćen obrazloženjima i najavljen pasusom što otkriva tajnu njegova pisanja. "Neću se kriti niti iza onog 'žiri je imao težak posao', jer nije ovo nikakva top-lista i redoslijed je sasvim proizvoljan i nebitan. Bitno je da su pobrojane knjige odjeknule u meni (a, nadam se, i u drugim čitaocima) i da prema autorima osjećam izvjesnu dozu ljubomore: 'Šta je tebi, konju, falilo da napišeš nešto onako?'"

Dario Džamonja, i to je ta tajna, nije bio Pisac zato što je volio da ga tako zovu, niti zato što je samog sebe najozbiljnije shvaćao, niti je vjerovao kako je svu svoju mudrost već ukoričio i sada samo treba da živi od slave, pije na koktelima, jede na prijemima i na novinskim stranicama u dugim odgovorima usplahirenim intervjuistima indirektno postavlja pitanje nezahvalnom puku: Je l' shvaćate vi koliki sam ja genije? Daco je svoje pisanje odživio, a takvi nikada ne napišu svoju najznačajniju knjigu. Niti ih to interesuje.

Desetak dana kasnije, opet se javio u Dane:

- Zdravo, Daco je. Vidi, pravim neku promociju ove svoje knjige, pa sam mislio da i ti govoriš...

- Vrlo rado, hvala ti.

- Hvala tebi.

"Što meni?", nisam upitao.

Temeljito nepripremljen, i bez primjerka Pisama iz ludnice - poklonjenog dragoj prijateljici uz efekat kakav rijetko pokloni, pogotovo rođendanski izazovu, nehinjeno zadovoljstvo slavljenice - na promociju sam stigao tačno u sedam. Daco je tu noć, i nikada poslije, u svijetloplavoj košulji, svježe izbrijanog lica, kravatiran, opkoljen duhanskim dimom i sa čašom soka u ruci - izgledao kao neko ko će još dugo.

Pjesnik Emir Šaković je govorio prvi. Dovoljno dugo da uspijem smiriti tremu, sakriti drhtanje ruku i obrisati oznojene dlanove; i dovoljno dobro da se sve vrati u nevakat. Nije me, da ne lažem, bilo briga šta ću reći onima što su sjedili prekoputa (trećina i malo više mi je išla na živce, za trećinu sam bio siguran da ih nikada više neću sresti, a ostatak me zna toliko da bi mi oprostili i da sam ih uvrijedio), nego Daci.

"Hvala na iskrenim riječima, koje mi više znače od bilo kakvog intelektualnog sranja", napisao mi je kasnije na trećoj stranici posljednje zbirke priča.

Danima poslije, Dacu je slikalo za televizije, mene ponekad zvalo da kažem koju "o knjizi Darija Džamonje", baš kao da je napisao samo tu jednu, njega kasnije maltretiralo kada bi zatražio da mu daju video zapis svih tih emisija, mada nikome nije jasno šta bi s njim - jer nit' je imao, a nit' mu je trebao, video - kao ni televizor.

Bio bi to, možda, i posljednji susret da Francuski kulturni centar "André Malraux" nije organizirao posjetu pisaca Mostaru, a mene poslalo da napravim reportažu. U vozu je Daco pričao o Sidranu, u Mostaru galamio kako će početi ići u crkvu, bilo čiju, pošto samo tamo neće sretati Bureta (Ahmeda Burića), u Blagaju kukao kako i u vojsci imaju veći izbor hrane nego u tamošnjem restoranu, Aleksandru Hemonu pričao o svojoj američkoj nagradi... "Jave meni da sam dobio nekakvu nagradu. Kontam, mora bit' i para. Uzmem 200 dolara i - u kafanu. Meni drago, tek doš'o. Pa još sam ja to i na engleskom napisao. Mislim - ako je ovako krenulo, za dvije godine eto Pulitzera. Kad sam otišao da podignem, ono 50 dolara!"

U povratku je pričao o Bogu. O tome kako ne vjeruje niti u jednog od poznatih, niti na propisane načine, mada... Nije se gurao da stane blizu onih što su sa manje dara od njegovog stekli veću slavu, niti mu se trunilo o pisanju. Ponekad bi se osamio, na trenutak spustio pogled i sa onom pepeljastom bojom kože izgledao kao tuga sama.

Dvije nedjelje kasnije, u zoru 15. oktobra, sanjao sam kako brojim dolare. U snu ih je bilo - mada to ništa ne znači - 1.600, a trebalo je više. Dok sam ih prevrtao u rukama, osjećao sam, u snu, isto što osjećam kada na javi objašnjavam kako skoro svi najbolji bosanski pisci žive u Zagrebu, Beču, Chicagu ili Washingtonu, kako se najbolje bosanske knjige štampaju u Hrvatskoj, kako se jedina Nobelova nagrada za književnost dodijeljena bosanskom piscu, smatra manje značajnom od stipendije čiji je iznos 500 maraka, kako ovdje uvijek bolje žive oni što gore pišu, kako...

U deset su javili da je umro Dario Džamonja. U pola jedanaest Sarajevo je izgledalo odvratno ravnodušno. Kao da ne treba, ali iskreno, najiskrenije, pitati: A ko će nam sada biti pisac? Pardon: Pisac. U utorak je u novinama izašao samo jedan in memoriam Daci. Negdje u Americi zaplakale su dvije djevojčice. One što su u školi, na pitanje - šta vaš tata radi, rekle: "On je pisac." "Dobro, a šta radi?", opet ih je pitala učiteljica. A bio je Pisac. Daco bi dodao i: "Jebem te glupu."


Leave a Reply