"Na peronu (aerodromu), bezbeli, kiša - tako putnika dočekuje ovaj grad..." (Treće pismo)


...napisao je Avdo Sidran s neopisivom ljubavlju prema mjestu gdje se rodio, odrastao, pio, ženio se i rastavljao, radjao djecu, pisao...

To mjesto se zove Sarajevo. Moje Sarajevo!

Godine 1994., sjedim u bašči u Americi, trijebim boraniju, a moja Amerikanka izlijeće k'o bez duše iz kuće i zove me:

"Eno, tvoje Sarajevo na televiziji..."

Rat je u punom jeku i znam kad je Sarajevo na američkoj televiziji ništa dobro se nije desilo mom gradu...

Svejedno, letim u kuću i gledam onu Kristinu (neizgovorljivog prezimena) sa CNN-a, kako izvještava o nečem čega se ne sjećam, ali u pozadini je Holiday Inn, a ja se povlačim iza televizora da Amerikanki pokažem, šarajući rukom po ekranu, gdje je moja kuća; evo baš ovdje, iza ćoška...

Idem na časove u školu, a moj profesor psihologije, predivni Michael Dyer me, nakon pokolja na Tržnici, sreće na hodniku i kaže:

"Vidio sam šta se desilo u tvom Sarajevu."

U Garyu, Indiani, sjedim u kafani i prilazi mi najcrnji crnac kojeg sam vidio u životu i pita me na našem:

"Jeste li vi iz Sarajeva?"

"Aha", odgovaram, uopšte ne kontajući neobičnost situacije da s nekim, ko je crn k'o zift, pričam na našem.

Vadi kutiju Maribora iz džepa i daje mi je:

"Ja sam prestao pušiti, ali ovo sam sačuvao u slučaju krize... a Nick mi je rekao da je došao jedan Sarajlija..."

Iako mi se on obraća na našem, ja odgovaram na engleskom:

"Thank you, but I don't smoke filters, I prefere Pall Mall, as you see, but, thank you anyway..." (Što bi u prevodu značilo: "Otkači me se, budalo."

"Ali, ovo je iz vašeg grada", pokaza mi on kutiju na kojoj piše FDS Sarajevo.

(Elem, ispostavi se da je on iz Nigerije, da je završio medicinu u Sarajevu, da je volio sjediti u Parkuši, ići kod Lisca...)

Sve ovo mi prolazi kroz glavu dok avion slijeće, a mene na aerodromu čeka moja rodica Buca, koju je, tamo negdje 1960. godine, dok se vozila na biciklu, Boban Vekić "lasom" obalio, a ja, petogodišnjak, čekao ga u zasjedi s ciglom u ruci, da osvetim svoju "ikonu" (kako sam je tad zvao) i koja mi je, u telefonskom razgovoru, prije mog bijega iz Amerike, rekla:

"Ti skontaj. Tvoje Sarajevo se promijenilo." Eto ga jebi, ja sam stigao u svoj grad.

Ja znam da će se svakom normalnom čitaocu ovo "svojatanje" grada ogaditi ali, ako mogu da se izvinim i da ispravim sve što sam napisao, samo kažem:

"Sarajevo jeste moj najdraži rodjendanski poklon."

(KRAJ)

Leave a Reply