Fusnote

Sjedili smo u bašti FK "Sarajevo". Sjedili smo, dakle, tamo ispod jedne granatom skršene topole, pod staklenom nadstrešnicom zakrpanom polivinilskim kesama, u polumraku i hladnoći.

Ja sam pio nekakav otrov od "loze", a on kam. On je, nakon svih pizdarija, koje neumjereno konzumiranje alkohola nosi sa sobom, odlučio "ohladiti" ove godine.

Imao sam u džepu sto maraka i osjećao se kao da će one vječno trajati. Imao sam i par kutija cigareta u džepu i još cijelu šteku kod kuće.

Kao što Bog nalaže - otvorena kutija je bila na stolu (a, zna se - što je na stolu - to je ponudjeno), a on me, kako Bog ne nalaže, pitao može li zapaliti...

"Dara, nemoj me zajebavati."

"Uzeću samo jednu uz kafu..."

"Ma, jebi se."

Dara je uvijek imao tužne oči. Čak i u njegovim najdivljijim pijanstvima, iza otrovnih i surovih riječi, krio se duboki bol ranjene životinje, svojstven samo usamljenim ljudima; u njegovim najduhovitijim ispadima, dok se kafana prosipala od smijeha, oči su mu mutno sijale tugom ispod gustih obrva.

Kako je i njega gladovanje presjeklo na pola, oči su se povukle još dublje, pa ih nisam ni mogao vidjeti kad je rekao:

"Vala, kad se OVO završi, ima da se oduzmem."

A, meni se zamrzlo strašno pitanje na usnama: "A, šta ako se nikad ne završi?"

1) "Bašta" je nešto što podrazumijeva cvijeće, sunce, travu, nekakve ptice i insekte, drvo jabuke ili koju šljivu dopola okrečena stabla, grm jorgovana, stazu zasutu šljunkom, karirane stoljnjake i zeleno ofarbane drvene stolice i, bezbeli, ražanj, pa neka neupućeni ovaj izraz shvate samo figurativno.

2) Sad se sjetih vica: kao, pijanac ulazi u tekstilnu radnju i traži od prodavačice košulju boje jorgovana. Ona mu kaže da, nažalost, nemaju te boje. On joj veli: "Jel ti to mene zajebavaš? Eno, pun ti izlog košulja!"

- Ali, druže, ono su sve bijele košulje.

- A, sreće ti, jesi li ti ikad čula za bijeli jorgovan?

Vic potiče iz onih vremena kad se svako svakome obraćao sa "druže", a "gospodin" je bilo upotrebljavano samo u posprdnom kontekstu: na šalteru "Pošte", ili banke, u bolničkim, željezničkim, čekaonicama, u besmisleno dugim i sporim redovima, kada bi na nečiji prosvjed: "Jebemu mater, radi li iko ovdje?", slijedilo neizbježno: "Oooh! Gospodinu se negdje žuri. Jedino se njemu žuri!" Sa jednim izuzetkom: za Tita se uvijek, mada ispod glasa, ali baš kao da ga lično znamo, govorilo: "To je pravi gospodin."

OVO je bio uobičajeni eufemizam za sve ono što nam se de\šavalo u Sarajevu: užas, smrt, strah i glad - jednom riječju - RAT. Baš kao da smo samim izbjegavanjem te strašne riječi htjeli ublažiti njegove posljedice.

P.S. U Americi sam primio vijest da je Dara, daleko od svog rodnog Marindvora, umro u Požarevcu.

Da li se "oduzeo" prije smrti - to ne znam. Znam samo da svaki dan sam sebe nijemo pitam: "A šta ako se nikad ne završi, Dara, jarane?"

P.P.S. Poštovani čitaoci će se upitati: zašto ovoliko "fusnota" u ovako kratkom tekstu?

Zato što je nadnaslov rubrike kakav jest!

Leave a Reply

Gadget

This content isn't available over encrypted connections yet.