Inkubator

Na portirnici u Redakciji bila je jedna koverta za njega. Samo njegovo ime, bez marke. Nije bila čak ni zalijepljena. U liftu je pročitao list papira: uobičajena moralno-politička lekcija, ali, mora se priznati, odmjerena. Zadnja rečenica mu je privukla pažnju: "Vi niste ništa drugo do inkubator tuđih ideja, života i sudbina."

Nije bilo potpisa žene koja je to pisala. (Bio je siguran da se radi o ženi. Ne samo po rukopisu, nego i po tom izričitom, bespogovornom završetku koji ne ostavlja mjesta za dalju raspravu. Žene to uvijek rade - izbace te na suho, baš kad ste pomislili da je to tek početak priče, da se stvari daju razjasniti. Nije važno koji metod koriste: da li se dižu od stola i idu "napudrati nos" ili to zapečate suzama.)

Baš ga je bilo briga, ali, svejedno, dopalo mu se to što je napisano. Samo mu je jedna stvar bila nejasna: da li je mislila na onaj inkubator u kojem se razvijaju nedonoščad ili onaj za piliće?

U tome je vidio veliku razliku, ali, nažalost, po svemu sudeći, nikada neće imati priliku da to razjasni.

Sad je sjedio ispred doktorske ordinacije, prelistavao novine (duže mu je trebalo da ih "pročita" nego što bi mu bilo potrebno da ih kom­plet napiše: tražio je novinarske bisere: tekst o prodaji VW dionica bio je ilustrovan fotografijom prastarog FORDA T-14; na slijedećoj stranici bio je isti tekst, sa istim naslovom, ali bez ikakve ilustracije; saznao je i to da je 1985. godine održana prva bioskopska predstava Ulazak voza u stanicu; iznenadio se da je Michael Crichton (pisac Jurasic Parka) "oženjen jednom kćerkom i živi u Kaliforniji"...

Žena pored njega je bila nafajtana nekim prostačkim parfemom i svako malo se naginjala, lakiranim prstom upirala u naslove u novinama: "Evo, od sutra dijele penzije. Vidi ovo: hladna masaža za otekle noge...", pa je presavio novine i pružio joj: "Na ti!"

Sjedio je ispred crveno obojenih vrata, sanjao o barem jednom dimu cigarete i pitao se ima li išta besmislenije nego zakovati pogled za vrata koja se niti otvaraju niti zatvaraju, iza njih se ne čuje nikakav zvuk. Pisaće mašine, telefona, tranzistora?

Ima, sjetio se.

Jedino što je pamtio iz rata bilo je to da je stalno bio mokar. Ili od znoja, ili od kiše i snijega. Uvijek gladan i kratak za cigarete. Sve ostalo se smiješalo u nekakav "cušpajz" koji se mogao dogodi­ti i njemu ili nekom drugom.

Samo je prva straža još uvijek jasno bila isklesana u njegovom pamćenju. Bila je već noć kada je komandir Bobu i njega odveo na stražarsko mjesto. Ako su postojale mjesec i zvijezde, onda su te noći sijale iznad nekog drugog grada, druge zemlje.

Bio je početak novembra i propadivala je sitna kišica, ali je pod gustim, niskim granama bora (ispod kojih su zalegli) bilo suho.

Komandir se nagnuo nad njih i, kao da je cijelo to bespuće ozvučeno, povjerljivo im prošaptao: "Dobili smo dojavu da večeras dolaze Niški specijalci, zato..."

Pogledao je u pravcu Bobe, ali, iako je njegovo lice bilo samo desetak centimetara udaljeno, nije ga mogao raspoznati.

Komandir je nastavio šapatom: "Ako dođu - nećete ih čuti. Najsumnjivija je tišina - ako ne čujete nikakav zvuk, to bi moglo biti jebeno."

Oni su zalegli na debeli sloj borovih iglica, a komandir se udaljio nekako previše nehajno mašući baterijskom lampom.

Nisu progovorili ni riječi; uperili su puške ispred sebe, a tama i tišina su počeli da ih žvaču. Srce mu je loptalo po borovim iglica­ma; slijepim, kao zakatranisanim očima je pokušavao nazrijeti bilo kakvu konturu. Drveta, žbuna, grana; gluhe uši nisu registrovale nikakav zvuk: huk sove, lepet krila ptice...

Osjećao je kako mu se garota steže oko vrata, kako mu se oštar bodež zabija u potiljak. Nije čuo ni Bobino disanje. Pomislio je (kasnije se toga sa stidom i užasom sjećao): "Možda su ubili Bobu, a mene nisu ni primijetili."

Jutro nije donijelo nikakve promjene. Mrak je zamijenila kao jogurt bijela i neprozirna magla, ali su počeli da se čuju zvukovi buđenja prirode.

Uskoro je sunce počelo razbijati maglu u pramenove i tek tad su vidjeli da su svu noć proveli s puškama na gotovs nišaneći u staj­ska vrata koji metar ispred sebe.

Čuli su komandira kako dolazi pjevajući: "Sejdefu majka..."

Očito je bio "pri kafi". Zagrlio ih je i rekao: "Dobri ste bili, raja. Mnogi ne izdrže, pa saspu cijeli šaržer u mrak. Nemojte se ljutiti: ovo je ritual za svakog novajliju. 'Ajmo sad: u zemunici ima nešto za klopu i cigara, a ostalo je valjda i rakije - ako je ja nisam popio."

Bobo je to iskustvo kasnije prosto objašnjavao: "Do tridesete godine nisam ni znao da imam zube: žvakao sam njima, prao ih poslije svakog jela, kezio se na fotografijama, ali ih nikad nisam bio svjestan. Sve dok me jednom nije zabolio zub. Tako je i sa stra­hom - treba ga doživjeti da bi ga cijenio."



* * *

Vrata su se napokon otvorila i on je davao podatke sekretarici. Upitala ga je s kim živi, a njemu se učinilo da ga pita gdje živi. U Sarajevu.

S kim?

Osvrnuo se po prostoriji kao da traži pomoć, a onda je rekao: "Sam". Ukucala je tu jednosložnu riječ i nekako ga čudno pogledala. Nije znao zašto.

Možda je nesvjesno dodao: "U inkubatoru"? Ili ona nije znala šta je to zubobolja, šta je to strah? Ili nikad nije bila sama?

Leave a Reply

Gadget

This content isn't available over encrypted connections yet.