Kombinirke

Kad god mislim na vas, djeco moja, osjećam se sjajno! Problem je u tome što stalno mislim na vas.

Jutros sam primio vaše najnovije slike i "poklon" za Father's Day. (Kravatu izrezanu od papira, a na njoj piše: Dad, You are "Tie" rific! Happy Father's Day! U prevodu: Tata, ti si strašan. Fol je u tome što je "strašan" spelovano pogrešno, pa bi se moglo pre­vesti kao "kravatičan". - op.a.)

Tako sam počeo ovaj tekst i ko zna kako bih ga završio da mi nije nestalo cigara i piva, pa sam skoknuo do granapa. Naletjeh na Nunu i on mi čestita useljenje u stan, a ja ga pozvah na pivo. Reče mi da ne pije, pa kupih Sprite za njega. Sjedili smo i slušali tele­viziju, jer najednom kanalu sam imao "Bjelašnicu u decembru", a na drugom "crnca u tunelu".

Nuno se ponudio da mi to udevera, jer se valjalo popeti na krov i okrenuti antenu, a znao je da ja toliko ljubim visine da mi se manta čak i kad se moram popeti na štokrlu da zamijenim sijalicu.

"Ne brini. Začas ću ja to. Samo da skoknem do kola i uzmem kombinirke."

On je balansirao na krovu, a ja sam se odozdo derao:

"Još, još, još... DOSTA!"

"Ne pitaš me šta radim", rekao mi je kad je sišao s krova.

Malo sam se zbunio, jer u svojoj samozaljubljenosti sam zabo­ravio da na ovom svijetu ima ljudi koji se bave i normalnim poslovima, a ne pisanjem.

"Pa, šta radiš?"

Nuno je teško uzdahnuo:

"Šuti, ne pitaj!"

Onda se nasmijao:

"Zajebavam se. Nećeš mi vjerovati šta - štimam klavire."

"E, tek me sad zajebavaš. Kome je u današnji vakat stalo do svi­ranja klavira?"

"Baš si frajer. Znaš i sam koliko ima samo papaka što su se uselili u stančuge, a klavir je idealan da bi se ispunio prostor. A, to je i jako prestižno imati klavir u kući."

"Ma, dobro, vjerujem ti to, ali nisam znao da umiješ naštimati klavir."

"U stvari, ne umijem: znaš da sam ono malo išao u srednju muzičku, ali me zaboli kurac. Znam da svakako na tom klaviru niko nikad neće zasvirati, da će služiti kao postolje za neku lažnu kinesku vazu."

Popeo sam se kod komšije Paše da nam skuha kafu. Kahvenisali smo, a Nuno je sa sjetom gledao u ćošak gdje je nekad bio "jebodrom" - jogi-madrac:

"E, koliko li sam samo koka priveo kod tebe, kad se sjetim... A, ti, pišeš. Kad predaješ tekstove."

"Danas..."

"Nemoj da ti smetam..."

"Nema veze - mogu i sutra."

"Šta li si danas opet slagao", rekao je i nageo se nad mašinu.

Pročitao je onih prvih par rečenica, uhvatio se za čelo i skoro otrčao u kupatilo. Nije ga dugo bilo, a onda sam čuo vodu kako teče.

Vratio se sav zajapuren, a oči su mu bile podbule i crvene, pri­mijetio sam, mada je sklanjao pogled od mene.

"Izvini, morao sam se umiti."

A, onda je sasvim neočekivano rekao:

"De mi, Daco, bogati, otvori jedno pivo."

Nisam ga ništa pitao. Samo smo sjedili, otvarali jednu pivu za drugom i buljili u Jevrejsko groblje.

Lice mu je poprimilo normalnu boju, a oči su se izbistrile.

Neprirodno veselim glasom je rekao: "Daj mi te prazne flaše. Jebo nas ako još uvijek ne možemo svladati jednu gajbicu."

Kad se vratio, osjećao je potrebu da objasni: "Znaš li kad sam se zadnji put napio?" Slegnuo sam ramenima. "Kad su dohakali Caci." Onda je tihim glasom dodao:

"Majku jebo svoju", i opet utonuo u šutnju, ali je riječ kao ptica i ne može se držati u kavezu, pa je nastavio: "Jednog dana me je pokupio na kopanje. Kod Vječne vatre. Džabe što sam imao radnu obavezu i sve - ne jebu ni dva posto. Ti znaš da sam ja oduvijek bio pican: kravata, odijelo, italijanske cipele i sva ta sranja, pa me je možda to spasilo kopanja, ali sam morao ići po vodu. Izdržao sam jedan dan - ne zato što mi je bilo teško, nego što mi ni kćerka ni žena nisu imale pojma gdje sam, a znaš da je narod tada ginuo poput muha. Mene je brinula samo njihova briga za mene, jer mi nije padalo na pamet da se Almi i Majdi može išta desiti. Prevelika je to bila ljepota da bi joj se moglo nauditi. Sutradan sam zbrisao. Živo mi se jebalo što Caco ima moje podatke i hoće li mi banuti u kuću - samo sam htio da ih vidim."

Eksirao je pivo:

"Na mjestu gdje mi je bio stan zjapila je rupa i sjećam se da je prvo što sam pomislio bilo: jebiga, a nedavno sam ga adaptirao. Još mi do mozga nije moglo doprijeti da se Almi i Majdi nešto može desiti: kod komšija su, isprepadane su, ali su dobro. Kad sam zakucao na vrata kod prvog komšije, a on mi bez riječi spustio ruku na rame, pukao sam."

U tom trenutku je i moja ruka pošla da mu se spusti na rame, ali sam u sekundi shvatio crnu simboliku koju bi taj gest imao, pa je ostala da visi u zraku, a Nuno je nastavio: "Znaš šta je najgore u svemu tome, Daco? Hiljadu puta sam pomislio kako, u stvari, ja Caci mogu biti zahvalan, jer mi je spasio život. A, onda pomislim: koji život? kakav život? Ja samo znam da nisam bio tamo kad je grunula granata i, mada znam da je to potpuno suludo, i dalje mis­lim da se ništa ne bi desilo da sam bio kod kuće. Njihova lica su mi stalno pred očima, ali je čudno što u sjećanje nikako ne mogu pri­zvati njihove glasove, i to me ubi."

Pogled mu je odlutao do fotografija moje djece na pisaćem stolu:

"Jebiga, ja tebe zadržah... De, završi tekst."



* * *

Silazio je niz stepenice, a ja sam doviknuo za njim: "Nuno, za­boravio si kombinirke."

Stepenice su mi odgovorile: "Jebo kombinirke."

Leave a Reply