Kratki podstanar

Zaboravio sam kako život može biti lijep. Grčevi u stomaku su utihnuli, a kao da mi je i natečeni stomak malčice splasnuo i bjeonjače mi donedavno boje konjaka, dobile boju tankog špricera. Jeste da me je bolio svaki mišić u tijelu, ali to je bio onaj zdravi bol, a ne ono mučno jutarnje izvlačenje iz kreveta kada sam smožden noćašnjim snovima koji sve više liče na stvarnost; cijeli dan sam spremao stan, prao pločice u kupatilu i kuhinji, trpao zimsku garderobu u torbe, brisao prašinu, vraćao razbacane gramofonske ploče u njihove omote...

Razlog je bio taj što me je jučer zvao moj prijatelj Idriz iz Tuzle i pitao može li njegov jaran prespavati neko vrijeme kod mene.

Rekao sam mu da nema problema, ali: "Idrize, znaš kako ja živim..."

"Ne brini ništa. Nije on nikakva picajzla, a, osim toga, bio bi samo nakratko: dobio je posao u Sarajevu, a skoro će i stan."
"Kako ti kažeš, Idrize."

Skuhao sam čontru kafe i sjedio kraj prozora. Podupro sam ledja jastukom, a noge stavio na drugu stolicu i, ne razmišljajući o svemu onom o čemu bih morao, punio pepeljaru opušcima i gledao kako se oblaci navlače nad nebo iznad Jevrejskog groblja. Uskoro su i prve krupne kapi kiše zasule krovove, a kratki naleti vjetra su ih prskali i po mom licu, ali nisam zatvarao prozor. Samo sam premjestio pepeljaru.

Bio je to kratak nalet, nebo je opet sinulo. Kontao sam skuhati još kafe, ali je zazvonilo zvono na vratima. (Na Idrizovog jarana sam bio potpuno zaboravio.) Bio je niskog rasta (čak tu nisu pomagale ni kaubojske čizme s visokom petom, koje sam kasnije primjetio) i širokog osmijeha: "Dario?"

Potvrdio sam. Pružio mi je ručicu, meku i njegovanu, s dijamantskim prstenom koji je bio premalen da bi se radilo o "dupljaku". Predstavio se, a ja sam, kao i obično, prečuo njegovo ime. Zbunjeno je stajao na vratima, jer sam potpuno smetnuo s uma kojim je poslom došao. Uveo sam ga u kuću i pokazao mu njegovu sobu. Nije se baš imalo šta pokazati: željezni krevet (ružan kao sam djavo), koji sam dobio od neke humanitarne organizacije, stolica i sto, koji sam ja koristio za peglanje, ali koji je, s obzirom na njegovu visinu, njemu sasvim lijepo mogao poslužiti kao radni, električna grijalica...

Iz zidova su virile žute plinske cijevi, ali bez priključaka i ventila. Učinilo mi se da sam osjetio razočarenje u njegovom glasu: "Plin vam nije priključen?"

"Nije mi došao na red", odgovorio sam, a pomislio: "Koji će ti kurac plin usred ljeta?"

Pokazao sam mu kuhinju koja je sva blistala od čistoće i osjetio se pomalo povrijedjenim što je on sam preletio pogledom preko mog truda. "Telefon je ovdje, ali, nažalost, nisam plaćao račune, pa mogu samo primati pozive..."

Nasmiješio se i izvadio mobitel iz džepa: "I ja volim one starinske, pogotovo one crne, bakelitne, ali šta se može: živimo u takvo vrijeme. Bez ovog se ne može - pogotovo u poslu."

"Izvinite, ali ja ne upitah čime se bavite."

"Informatika", kratko je odgovorio.

Uveo sam ga u kupatilo, a on je, kao dijete, pljesnuo rukama: "Kakva divna kada! Mrzim tuš-kabine."

Ne bez zlobe sam pomislio: "Ti u njoj možeš i plivati."

"Imate li cigaretu", upitao me. Pružio sam mu kutiju i upaljač. "Hvala. Ostaviću za kasnije..."

Prešao sam na poslovni dio:

"Je li vam puno tristo maraka mjesečno? Stanarinu i struju dijelimo..."

"A, ne, ne. Ja ću plaćati struju. Znate, zimogrižljiv sam, a imam i metar elektronske opreme..."

Tek tad primijetih da je došao praznih ruku. "A, gdje su vam stvari?"

"Ima toga puno. Naročito knjiga, pa će mi jaran to sutra dovesti kolima."

"Dobro, ja ću vas sad ostaviti..."

Zaustavio me je na vratima: "Umalo da zaboravim." Iz novčanika je izvadio tristo maraka.

"U haustoru nema svjetla, pa budite pažljivi", upozorio sam ga.

On mi je mahnuo rukom: "Ne vjerujem da ću večeras izlaziti."

Hodao sam sa tristo i nešto maraka u džepu, veče je bilo prekrasno, a ja sam se opet osjećao kao i obično - bijedno. Na pamet su mi padale samo stvari koje mi je Ijekar strogo zabranio: ćevapčići - ništa s roštilja, burek - premasno, mućkalica - ljuto ni za živu glavu, cola - niks gazirano, sladoled za stomak... od konobarica u mini suknjama me nije dijelilo samo neprobojno staklo, nego i cijela vječnost.

Često se osjećam sam, ali nikad u životu se nisam osjećao samijim. Na povratku kući sam svratio kod Solde na čaj, prelistao novine i vidio da su šupci štampali prošlonedjeljni TV-program.

Leave a Reply

Gadget

This content isn't available over encrypted connections yet.