Moleraj života

Te godine sam prvi put i zadnji put išao s majkom i očuhom na more. Ne sjećam se koliko sam imao godina, ali znam da su u modi još uvijek bile one kupaće gaćice što su se vezale samo sa jedne strane, tako da su se mogle skinuti i obući kroz kratke pantalone. Imao sam dvoje: jedne tamnoplave sa žutom prugom preko "piše", a druge žute s plavom.

Kažem, bilo je to tako davno vrijeme kada se "domoroci" nisu trudili da iscijede zadnju paru iz džepova turista, nego smo se osjećali više kao gosti nego kao turisti, a furešti su bili rijetki: slikanje s golubovima ispred Duždeve palače je bilo obavezno, kao i citron sladoled (kako je to zvučalo nobl u poredjenju sa vanilijom i čokoladom u Dvije ruže kod Komše) u Gradskoj kafani, a riječi kao što su "lancun", "ponistra", "mudantine", "maestral" zvučale su egzotično, pa su čak i svadje (u kojima je najžešća psovka bila "porka Madona") ličile na pjesmu u poredjenju s onim našim, mahalskim, kada bi ulicom odjekivalo: "Fatima! Faaatima!!! Jebo me tvoj čojek - evo, tudena me jebo", hvatale su se žene za medjunožje, a muškarci, ispijajući toplo pivo ispred Granapa uživali i smijali se, sve dok im alkohol ne bi došao iz guzice u glavu, a tada bi proradili štosovi, letve, čakije...

"Njihovi" muškarci su po cijeli dan pili bevandu u hladu, do beskonačnosti igrali "briškule", a naveče bi se skupili na Stradunu i nadmetali u pjevanju - nije čudo što smo ih smatrali "pederima".

Odsjeli smo na Lapadu, u kući okruženoj gustim, bodljikavim grmovima kupina i stablima smokava. Na stolu su uvijek bile zdjele kupina i smokava, ali ja sam ranjavao ruke i rizikovao da slomim vrat penjući se na stabla, jer one sa stola nisu bile ni upola onako slatke kao ove svojom rukom ubrane, "ukradene"...

Ubola me osa, pa mi je glava u sekundi narasla kao "Cocin bubanj", ali oblog od maslinovog ulja je učinio svoje, a taman sam mislio da neću morati ići na plažu, jer mi je tamo bilo dosadno pošto nisam znao plivati. Osim toga sam gadno spržio guzicu spuštajući se niz užareni, limeni tobogan ne znajući da ga prvo treba nakvasiti vodom...

Tad još nisu postojale kabine za presvlačenje na plaži, pa sam većinu vremena provodio skriven u žbunju oleandera gledajući žene kako se presvlače. Sam pogled na sise je činio da mi se ćuna ukoči (ali, bez ikakvih haira, jer u to doba ga nisam mogao ni izdrkati), a kad bi sjevnuo "muf", došlo bi mi da padnem u nesvijest.

Sve dok me u mojoj zasjedi jednog dana nije ukebao neki "Bosančeros" i odvalio mi šamarčinu od koje mi se zatamnjelo ispred očiju: "Drkadžijo mali, šta bi ti da neko tako gleda tvoju majku?"

Iz tog sam izvukao pouku da golo žensko tijelo mora biti nešto dobro, jer ne bi se bez veze zbog toga dijelile takve šljage, pa sam u budućem životu ljubav uvijek vodio pod svjetlom (osim u rijetkim slučajevima kada bih svojoj izabranici, nakon što bih ugasio svjetlo, čak i glavu prekrivao čaršafom).

Pokušavao sam vrijeme prekratiti u "ribarenju" s mola. Ali, to nije bilo ništa drugo do hranjenja riba.

Dane sam provodio tumarajući okolo, a onda sam naletio na neki objekat u gradnji. Hvatala me je nostalgija kad bih čuo "majstore" kako se deru:

"Tražio sam peticu - jebem te smotana."

"Baci taj čekić da ti ga ne bih nabio u šupak."

Bio sam daleko od Sarajeva...

Tu sam i upoznao Acu Trokutana. S pravom je nosio taj nadimak, jer si mu struk mogao obuhvatiti rukom, a ramena ni pogledom.

Prišao mi je i pitao me odakle sam. Rekao je da je iz Sarajeva, a onda mi pružio crvenu stoju:

"Trknider do trafike i kupi mi dvije Primorke. Nemoj zbrisati -jebaću ti znanje."

Vratio sam se s cigaretama i on me pitao pušim li. Kimnuo sam glavom. Zažmarili smo po jednu, a ja sam se prvi put osjećao kao pravi pravcati muškarac. U to je bilo i vrijeme ručka, pa me pozvao u njihovu kantinu na "hagra". Mlatnuo sam i jedno pivo i kući se vratio k'o zemlja. Majka je mislila da me je spucala sunčanica i stavila mi mokru krpu na čelo i polegla u zamračenu sobu. Od tada sam svaki dan na ručak išao s Acom Trokutanom.

Vratio sam se u Sarajevo i prošlo je ihahaj godina kad sam ga opet sreo. U birtiji San. Na stolu pred njim je ležala kutija "plave Morave", a ja sam prišao i pitao: "Nema više Primorke?"

U prvi mah me zbunjeno pogledao, a onda su mu bljesnuli zubi: "Ma, to si ti, žgepče malo."

Od tada smo se vidjali skoro svaki dan: bio je nepresušan izvor viceva, ali što je najvažnije, znao ih je pričati tako da sam se od srca smijao i onima koje sam stotinu puta čuo.

Jedan dan sam mu napomenuo kako bih (najzad) trebao omalovati stan.

"Ma, znaš Aco, nisam ti baš pri parama..."

"De, ne budali - gajba piva i riješen problem."

Stan je sinuo, pa sam ga i iduće godine zvao (mada i nije bilo velike potrebe za molerajem, ali kako sam se uskoro ženio, znajući da je moja "mlada" prava picajzla, htio sam da bude sve cakum-pakum).

"Tststs - koja ti je ovo budala radila?", upitao je nakon što je pogledom prošarao po zidovima.

"Ti, Aco."

"Uh, zaboravio sam to. Ali, znaš, to je naša molerska fora da izbijemo veću lovu. Tebi je isto - gajba piva. Hoćeš li da izvučem ćizu?"

"Treba li?"

"Nije neophodno, ali da je iluziju visine."

Vratio sam se predveče i sve je bilo u redu, samo mi se ćiza činila malo herava. Očito je bilo da je Aco mlatnuo onu gajbu prije nego što je počeo raditi: Rekao sam mu:

"Jeste da je ćiza, ali kao da je s kardiograma."

Potapšao me je po ramenu:

"Ništa ti ne brini - to će se ispraviti kada se osuši."

* * *

Sreo sam ga poslije rata i mog povratka iz Amerike.

Još uvijek su ga s pravom zvali Aco Trokutan, ali sad je bio širi u pasu, nego u ramenima. Zubi mu nisu bljesnuli iz više razloga: prvo - nije mu ostao nijedan zub u glavi...

Nakon dvije godine ponižavajuće borbe (iz koje sam izašao kao pobjednik, ali i kao invalid) vratio sam se u svoj stan.

Opet sam angažovao Acu Trokutana.

"Jedino je dobro što ti nije ostalo ništa stvari, pa ih ne moram micati i prekrivati. Inače, valja sve ovo ostrugati, glatovati, preći s dva sloja boje; drvenariju ostrugati i spaliti let-lampom, išmirglati, opet opaliti dva sloja boje i laka... Treba sve iz početka."

Pomislio sam: "Pričaš li ti to, Aco, o mom stanu ili mom životu?" Rekao sam: "Jebaji ga: Nek' stoji kako jest."

Leave a Reply

Gadget

This content isn't available over encrypted connections yet.