Šuplja priča
Osamnaesti je marta 1998. godine i ja sam u Chicagu. Danas je devetogodišnjica mog (neuspjelog) braka i petogodišnjica mog (uspjelog) razvoda.
Nije hladno, ali vjetar piči sa svih osam strana svijeta i raspuhuje ono malo pameti što mi je ostalo u glavi.
A, i to malo što je ostalo - za šta je koristim?
Pranje tanjira, guljenje krompira, stavljanje "fišbajna" u kragne košulja, istovarivanje bezbrojnih gajbi Coca-Cole (nisam je nikad ni volio, a sad je mrzim), šišanje trave, branje grožđa, skidanje trnja s ruža... Ali, da mi je sad i to!
Već sam drugu nedjelju u Chicagu, a još nisam našao posao. Položio sam Državni ispit i tražio posao (kao kuhar) u nekakvom domu za maloljetne delinkvente, a oni me pitali kakvo iskustvo imam u radu s njima?! (Baš kao da američki jalijaši jedu nešto posebno.)
Htio sam im odgovoriti da sam i sâm jedan od sličnih, ali prevladalo je dragocjeno iskustvo da u Americi najbolje prolaze "ublehe", pa sam im ispričao dirljivu priču o mom, nikad postojećem bratu, koji se uhvatio u "dilanje", a i sam se uskoro navukao na crack, kako je cijela naša porodica beskrajno patila zbog toga, a kad je nastradao u jednom obračunu bandi, moja majka nije uspjela prevladati gubitak, pa je izvršila samoubistvo, a otac je, od tuge za njom, uskoro umro... Elem, ja bih posvetio sav svoj život radu s njima, doprinio njihovoj rehabilitaciji (kroz prepržene hamburgere i gnjecavi pire krompir), pa makar radio besplatno... Kako čovjek može bestidno lagati kad dođe dur guzici! Svoje "intelektualne" sposobnosti rabim samo kad slažem pasijans.
Postao sam praznovjeran i ufur'o se u to da će sve biti O.K. samo ako mi se slože tri pasijansa zaredom... Slažem već stoti, a ništa se ne dešava. A, i kako bi kad sam dvije karte ispustio na pod?
Od prijatelja (koji su me pozvali u ovaj Vjetroviti grad i obećali mi pomoć) ni habera. Doduše, čuo sam se s njima, ali odgovor je vazda bio isti: "Da si samo zvao dan ranije."
Zvoni telefon i ja se, prvi put u životu, krstim.
Glas sa neameričkim akcentom pita: "May I speak to mister Dario Džamonja?" (Odmah mi je jasno da to nije poziv za posao, jer nema teorije da Amerikanac izgovori moje prezime pravilno.)
Svejedno, odgovaram:
"Speaking."
"Pa, gdje si, pička li ti materina stara?"
Prepoznajem Dadin glas.
"Otkud ti moj broj telefona?"
"Dao mi Gabaš. Kako si?"
"Super - al' u kurcu! Odakle zoveš?" (Znam da je u Pragu otvorio restoran, čuli smo se par puta i on me zvao da dođem, baš kao da mogu sjesti na taksi ili tramvaj i banuti na vrata.)
"Iz Chicaga. Evo me na aerodromu. Gdje stanuješ?"
"Zajebavaš me."
"Jesam, sreće mi. Uzeo sam rent-a-car. Gdje si ti?"
"E, moj Dado, volio bih i ja da to znam..."
"Samo ti meni daj adresu - naći ću već nekako."
"Udure: East Church street 308."
Ne prođe ni sat vremena, a Dado zvoni na vratima. Puno se promijenio. Ostario je. To se najbolje vidi po nosu, koji kao da mu se produžio, a, nekad bujna kosa, pretvorila se u rezance. (Ja samo na drugima primjećujem promjene, a svoju sliku kao da sam zamrznuo u mozgu i, kad se ujutro pogledam u ogledalo, ja ne vidim odraz nekog bića /kako je to znao reći moj profesor likovnog: "Ima takvih bića, ima. Ali, ona žive duboko pod morem."/) koje nema ama baš nikakve veze sa onim gimnazijalcem duge kose, u "hipi" košulji i zvoncaricama.)
Grlimo se i ljubimo; nismo se vidjeli tačno devet godina - od mog vjenčanja.
"Imaš li šta za piće?"
"Par piva."
"Ma, hajmo negdje na piće."
Savjetujem mu da parkira svoju rent-a-car Mazdu na moj parking, koji plaćam trideset dolara mjesečno, mada nemam kola.
"Bolje je, Dado - bezbeli da ćemo se obalistiti, a ovdje su pravo jebeni kad te uhvate pijanog za volanom."
"Gdje ćemo?"
"Ima jedna birtija u blizini. Pet-šest minuta hoda odavde..."
Tek što smo izašli iz zgrade, sa svojini čuvenim osjećajem za orijentaciju, ja više ne znam na koju stranu da krenem. Ipak, samouvjereno kažem: "Tu je odmah - ne možeš je fuliti. Možeš misliti - odmah je pored džamije."
Tabanamo jedno pola sata, a džamije ni za lijeka. Pitam drota:
"Oprostite, gdje je ovdje džamija?"
"Džamija?"
"Džamija", ponavljam i rukama "crtam" minaret.
Hladno mi odgovara:
"Koliko ja znam, najbliža je u Teheranu."
Vidim da sam se zajebao, pa se vraćamo i nakon "maratona" ipak pronalazimo džamiju i birtiju...
* * *
Dadu sam upoznao kad je počeo raditi u Našim danima. Pisao je o muzici, ali nije dugo ostao na tom poslu. Malo-pomalo se počeo baviti "menadžerstvom", što znači da je organizovao igranke po školama, a kasnije i maturske zabave.
U to doba nije imao gdje stanovati, pa sam ga ja primio na stan. Ljeti smo se mijenjali: jednu noć bi on spavao na jogiju, a drugu ja. Zimi smo, bukvalno, "dijelili postelju".
To mi nikad nije "oprostio", pa kad je otvorio svoj prvi disco, moja lova tu nije važila - kako bi to rekli Amerikanci. Isto je bilo i sa njegovim restoranom gdje sam samo trebao da potpišem račun: "Daco" i sve je bilo pokriveno.
Pričali smo - normalno - šuplje priče; o našim zajedničkim prijateljima, o tome šta smo trebali, a šta nismo trebali uraditi, sjećali se samo lijepih stvari u našim životima i malčice plakali...
Dado mi je rekao: "Daco, imam love u pičku materinu, ali sam nesretan u pičku materinu. Sjećaš li se kad si ti ono jednom držao neko književno veče u Slogi, pa pričao kako za dobru priču treba samo dobar naslov, dobar početak, dobra sredina i dobar kraj?"
Bilo je to retoričko pitanje, jer je odmah nastavio: "Ja sam ti jedna šuplja priča: naslov mi nije kakav, početak i jest bio dobar, a sredinu i ne pamtim - jedino što znam je da će kraj biti loš."
Kao i svi bolesni ljudi, htio sam ga početi tješiti da je moja "bolest" gora - em nemam love u pičku materinu, em sam nesretan u pičku materinu, ali sam se predomislio, pa sam ga pitao: "Gdje ćeš noćas spavati?"
Nasmiješio se i taj osmijeh ga je podmladio za devet, petnaest ili dvadeset godina: "Pa, kod tebe. Gdje bih drugo? K'o u stara, dobra vremena."
Teturajući smo krenuli prema "mojoj kući", a ja sam mu rekao: "Dado, bacaćemo ture-jazije ko će spavati na podu večeras."
