Voajer

Počelo je bezazleno. Nisam nalazio nikakvog zadovoljstva u tome, ali nisam htio da se izdvajam od ostale raje, pa sam i ja svaku noć obilazio Veliki park ili park iza Druge gimnazije, iz gustog grmlja vrebao "parove" na klupama.

Pošteno budi rečeno, nije se imalo šta vidjeti: bezoblično klup­ko dva tijela koja u mraku teško dišu i ništa više.

Možda su oni sa više mašte vidjeli i više, ali ja ne.

Znam da je Mimo Sova (shvatićete zašto smo ga tako zvali), kad bi se razilazili, govorio:

"Vidio sam joj sise."

"Kolike su?", pitali smo uzbuđeno.

On je na svom torzu pokazivao obim veličine dvije fudbalske lopte.

Jedne noći je rekao:

"Vidio sam joj koku."

Nismo mogli da dišemo od uzbuđenja:

"Ka-ka-kako izgleda?"

Mimo je mahao glavom:

"To nikad neću zaboraviti. To je nešto najljepše što sam vidio u životu.

Kao što već rekoh, ja ama baš ništa nisam uspio vidjeti. Pamtim samo jednu noć kao specijalnu.

Imali smo dobru "bazu" iza Druge gimnazije, u najgušćem grmlju, a i klupa je djelimično bila osvijetljena uličnom lampom.

Par je sjeo na klupu. On je izvadio kutiju cigareta i šibicu i zapalili su. Pušili su i nisu ništa radili. (Možda im je to bio prvi sastanak.)

A, onda je ona nesigurnim glasom rekla: "Neko nas gleda."

On je pogledom pretražio grmlje i, naravno, nije mogao ništa vidjeti, ali ona je insistirala:

"Vidjela sam oči kako sijaju u mraku." "Mora da je mačka", hrabrio ju je on. "Ali, četvero očiju!" On je "hrabro" počeo da piska: "Pis! Pis! Pis!"

Tada je ludi Eso zaurlikao kao vukodlak i oni su pobjegli i ne osvrćući se.

Smijali smo se kao ludi, a onda primijetili da su cigarete i šibicu ostavili na klupi.

Bila je to "biljana" bez filtera, u smeđe-žutoj kutiji s poklopcem.

I prije smo znali kod Tire u trafici kupiti par "morava" zamotanih u celofan, ali ovo je bila "prva liga". Postojala je još samo jedna skuplja vrsta - filter "VIS".

Žmarili smo jednu na drugu i osjećali se kao bogovi.


* * *

Ti dani nevinosti su prošli i o svom "voajerstvu" nisam ni razmišljao.

Ali, vremenom, kako se samoća sve više useljavala u moju sobu, kako je počela da reži iz ćoškova, sve više vremena sam provodio na prozoru i zurio u prozore okolnih zgrada.

Balkon preko puta mene bio je Vlade Pravdića. Tu nije bilo šta da se vidi, ali sprat niže je bio stan u kojem su se često odigravale "žurke".

Sjedio bih pored prozora s pivom u ruci, slušao bučnu muziku, kroz providne zavjese gledao tijela u plesu i sanjao kako bi dobro bilo da neko tad izađe na balkon, da me pita imam li cigara, da kaže da su ostali bez pića, ili da me jednostavno pozove da im se pridružim.

To se nije događalo.

Samo je jednom gazda izašao na balkon, vidio me na prozoru, a onda se vratio unutra, navukao roletne na prozorima. (Prethodno je razgrnuo zavjese i pokazao mi srednji prst.)

Svoju pažnju sam usredsredio na druge stanove.

Kao i u djetinjstvu, skoro ništa nisam mogao vidjeti, ali sam, kao nekad Mimo Sova, svojoj mašti davao na volju i vidio sam:

Rahelu, prelijepu paraplegičarku, koja je kao podstanar živjela u prizemlju preko puta, kako mi piše pismo.

Vidio sam Oluju, momka mojih godina, kojem je majka s ne­znanim čovjekom nestala u neznanom pravcu, a on ostao sam s nepokretnim ocem.

Oluja mu kuha večeru, hrani ga kašikom, daje mu čašu mlijeka i lijekove, smješta ga nježno u krevet, a kad ovaj zaspi, iz ladice kredenca vadi očevu bijednu penziju i trči u Marinkovu baru da je pretvori u toplo pivo ili kiselo vino ili smrdljivu rakiju.

Oluja jeste volio svog oca bezmjerno, ali alkohol je volio više od njega.

Prezgodna novinarka zaboravlja navući zastore kad joj u posje­tu dolazi jedan od brojnih ljubavnika i ja gledam njeno savršeno, golo tijelo, noge koje se, stegnute oko njegovih leđa, bjelasaju i od te slike mi se muti u glavi.

Takođe vidim jadnog penzionisanog pukovnika. Nedavno se rastavio od žene. Ona je s kćerkom otišla u Sloveniju, a on je ostao da živi sa sinom.

Nekako je i durao dok je sin još bio s njim, ali kad se ovaj otis­nuo na more i kad je ostao sam, sve je krenulo nizbrdo.

Soba mu je zakrčena praznim i punim flašama "vlahova", a on svaku noć sjedi za stolom, pije iz čaša za vodu, lista album, a crveno, podbulo lice mu blista od suza, čupa u očaju ono malo kose što mu je ostalo na glavi i na moje oči se topi poput svijeće zapa­ljene na dva kraja.

Vidim Muhu, konobara, kad se kasno vraća s posla, a dočekuju ga njegove kćerke (jednoj je četiri, a drugoj deset godina).

Starija mu podgrijava večeru, a mlađa mu skida cipele i savija cigaretu (uvijek je pušio hercegovačku škiju).

Sve me to bolno probada u grudima, pa kad ulazi u spavaću sobu i liježe pored svoje žene, Zrinke, prestajem gledati, jer ne mogu više podnijeti tuđu sreću.

Polako se gasi i zadnji prozor. Samo još moj mutno sjaji pod jed-nookim, surovim nebom.

"Kad ti tuđi životi postanu interesantniji od vlastitog, vrijeme je da se nešto promijeni."

S tom mišlju, liježem u krevet. Obučen.

San ne dolazi na oči i čekam neki telefonski poziv, poziv koji bi mogao unijeti malo života u moj takozvani život, a telefon šuti li šuti...

Leave a Reply

Gadget

This content isn't available over encrypted connections yet.