Dario Daco Džamonja

Kad pijem, ne slušam šta pričaju ljudi za mojim stolom. Znam da su to gluposti koje sam već hiljadu puta čuo, da ću se samo bez potrebe iznervirati iznoseći neke argumente do kojih oni drže isto toliko kao i do mene. A, i ja do njih.

S vremena na vrijeme ubacim nešto što stvara iluziju da sam se sav pretvorio u uho. Kao: "Jebaji ga." (To uvijek pali.) "Šta ćeš" sam izbacio iz upotrebe, jer se uvijek nađe neka mudrica koja odgo­vara: "Pivo" i upisa se vlastitoj duhovitosti. I to bi se nekako moglo predurati da me pri tome ne muva laktom u rebra: "Ha, dobar fol?"

"Ma, nek' se živo i zdravo", "Tako ti je to", "Ničija nije do zore..." samo su dio fraza koje ne znače apsolutno ništa, ali se uklapaju u svaku situaciju kad siromašni duhom preuzmu bank za stolom...

Pa, šta onda, koji kurac, radim u kafani?

Muljam providnu krišku limuna po čaši votke, pokušavam se sjetiti prezimena one Dubrovčanke Jagode... kako li joj ono bješe prezime?... ma, one što je pravila tapiserije; ljutim se na sebe što mi stalno izmiče, baš kao da je njeno prezime ključ koji će riješiti sve moje probleme; gledam vještačko cvijeće pobodeno u žardinjere s pravom zemljom i ne mogu dokučiti svrhu što li ga gazdarica svako jutro zalijeva; upoređujem vrijeme na zidnom satu sa svojini ručnim kao da ne znam da je na oba moje vrijeme isteklo; pokušavam uhvatiti ulomke razgovora sa susjednog stola ali, pošto sam nagluh, samo po gestikulacijama mogu skontati da se i tamo pričaju iste gluposti kao i za mojim...

Kad ne pijem, niko mi ne prilazi za sto. Šolja čaja kao da odbi­ja ljude. Čitam novine (u stvari, više tragam za tipografskim greškama nego što pratim besmisao napisanog, ali njih je previše, pa mi to brzo dosadi) i lagano se drogiram glupostima: jedna od perjanica našeg novinarstva, književnosti, esejistike, svakovrsne kritike je napisala tekst o Grahamu Greenu (skinut s interneta) povodom neke godišnjice njegove smrti (rođenja ne može biti, jer je rođen 1904. godine - toliko znam i bez interneta): Nabrajaju se tu svi njegovi romani: od Trećeg čovjeka do Mirnog Amerikanca, a biber po pilavu je fotografija Granama Greena, ali onog Indijanca što se proslavio u Kostnerovom filmu Ples s vukovima.

Haug. Šta drugo da kažem?

Sam sjedim za stolom za četvoro, a u kafanu ulaze četvorica novopridošlica, pa me gazdarica moli da se premjestim za sto u ćošku, kod Ibre. (Tako sam mu i saznao ime, mada se već godina­ma srećemo na istom mjestu i kimnemo jedan drugom glavom na pozdrav. I to je sve.)

Ibro svako jutro čita novine i popije po četiri konjaka u preciz­nim, petnaestominutnim razmacima - niko ga ne benda, a ne bi se baš dalo reći da je i njemu baš stalo do nečijeg društva.

Baš kad je ispio svoju "gidu", pažljivo presavio novine, odbrojao šest maraka na sto, vrijeme se nahorozi i poče liti kiša i iz neba i iz zemlje. Ibro postaja koji minut na izlazu, a onda opet sjede za sto i samo podiže praznu čašu u pravcu šanka, a mene išaretom upita hoću li ja još jedan čaj.

Pristao sam i, kao zadnji papak, baš kao da me taj čaj na nešto obavezuje, upitah: "Vidjeste li Vi ovog sranja u Trebinju i Banjoj Luci?"

On odmahnu glavom: "Politika me ne interesuje."

Kiša se zarekla da će cijeli dan padati, a to se moglo i očekivati, jer sam objesio veš na prozor.

Na mene je bio red da zovnem piće. Baš kao i ja maloprije, Ibro je sad osjećao neku vrstu obaveze, da mi objasni: "Stariji sam od tebe, pa imam pravo da ti kažem. Nagutao sam se ja u životu poli­tike. Nagutao i sve povratio. Kakva je razlika između Demokratije i Diktature? Nikakva. U demokratiji ti dozvole da glasaš da bi se ponašao po njihovom, a u Diktaturi se ne zajebaju s tim glasanjem: šuti i radi ono što ti se kaže. Imaj svoje mišljenje, ali se ne slaži s njim. Ako ti je do mišljenja, trči u CEKA, Predsjedništvo, Parlament, ili kako se to već ne zvalo... Moj otac je, što bi Sidran rekao, proveo godine na službenom putu. Ne sjećam se koliko dugo. Sjećam se samo da sam se svaki bogovjemi dan u školi tukao s drugom djecom, jer sam, kao mačka praznu konzervu okačenu o rep, vukao "grijeh" svog oca, jer je moj stari "planirao atentat na druga Tita"... Sjećam se dopisnice što smo je majka i ja primili s otoka neobilježenog ni na jednoj nautičkoj mapi: OVDJE MI JE DOBRO - PO CIJELI DAN SE SUNČAM. RADIM NA GRAĐEVINSKIM RADOVIMA. IMAM MNOGO PRIJATELJA. MNOGO SE TOGA MOŽE NAUČITI. ŠEFOVI SU VIŠE NEGO ZADOVOLJNI MOJIM NAPRETKOM. PUNO VAS VOLI... Jednog dana se vratio s drvenim, vojničkim sandukom. Nisam ga prepoznao. Samo po očima. Kao da je to bilo sve što je ostalo od njega. Palio je Dravu jednu na drugu, hodao po kuhinji, a onda bi me posadio u krilo i milovao po kosi, ponavljajući: Šta sam vam uradio, šta sam vam uradio, šta sam vam uradio? Plakao je kad je mislio da ga niko ne vidi: Nema gore stvari od očevih suza. Bližio se kraj školske godine, osmoljetke. Htio sam se upisati u gimnazi­ju, ali šanse su bile tanke. Onda me je otac, baš kao nekad, posadio u krilo, pogledao me je očima koje nikad prije nisam vidio, rekao mi glasom koji nikad prije nisam čuo: Slušaj me dobro sad: sutra ćeš otići u školu i prijaviti se direktoru. Reći ćeš mu da si, tražeći kliker, ispod ormara našao Staljinovu sliku. Ali... Ništa "ali". Uradi k'o što ti se kaže. Dok sam još bio u školi, oca su odveli na "infor­mativni razgovor". Nije se vratio, nije pisao, nije bilo glasa od njega... Nisu me primili u gimnaziju...", završio je Ibro.

Tupo sam gledao pred sebe. Kao da sam popio litar votke, a ne čaja.

"Izvini. Popio sam malo. Hoće li ovo ikad prestati?", pokazao je na sivu zavjesu kiše.

"Neće", rekao sam.

"Hoće", rekao sam.

Moj djed ih je dobio kao svadbeni dar. Ili ih je, čak, naslijedio od mog pradjeda. Bilo kako bilo, godinama se na njima hvatala plemeni­ta patina i davala im izgled dostojanstva i stvari vrijednih poštovanja. Kod mene se ta opsesija njima pretvorila skoro u obožavanje.

Onako sićušan sam stajao pred njihovom masivnošću i visinom i molio ih da se taj dan učiteljica razboli, pa da ne moram ići u školu ili da snijeg zapada ili, čak, da se i ja razbolim, ali samo onako, bez veze, da dobijem neku temperaturicu i ostanem u kreve­tu cijeli dan čitajući Vinetua.

Bili su napravljeni od pune orahovine, a "glave" su im bile ukrašene korpicama s ružama izrezbarenim u nizinom drvetu. Jedan je bio s policama za posteljinu, veš, košulje, džempere, a drugi samo s jednom prečkom za vješanje kaputa.

Ako već neko nije shvatio - pričam o ormarima.

Drugi su u njima vidjeli samo komade starudije koji samo bespotrebno zauzimaju prostor u jednoj od sobica u kojoj smo živjeli i da služe samo za kotilište stjenica, ali za mene su oni pred­stavljali kuću u kući. Kuću koja nije imala zidova, granica: beskraj­nim okeanima i bijelom samoćom Aljaske sam lutao s Jackom Londonom, ustalasanim prerijama, po kojima su se lijeno kretala milionska krda bizona, jahao sam s Old Shatterhandom, brzinom svjetlosti istraživao svemir s Flashom Gordonom...

Djed se vraćao s posla i pitao baku:

"Gdje je mali?"

"Ma, znaš gdje može biti."

"Ružo, moramo razgovarati s njegovim ocem... Ovo više nije normalno. Treba ga odvesti doktoru."

Na tome bi se sve završilo.

Prepoznao bih ljutite korake svog oca po basamacima, a onda uskakao u ormar, u čija sam vrata s unutrašnje strane uvrnuo vadičep za vino i čvrsto ga držao.

Otac je malo bjesnio po kući:

"Gdje je onaj gelibter? Moram da umirem od stida zbog njega..."

Baka je mucala: "Ne znam... Mora biti da je još u školi..."

"Ma, kakvoj školi", obrecnuo bi se otac. "Sad sam bio na roditeljskom sastanku - nije dolazio već više od mjesec dana."

Okretao je mesingani ključ u bravi ormara, ali ja sam vukao s druge strane. Odustao bi i po stoti put rekao baki: "Kad ćete se više kotarisati ove suruntije?"

Pri odlasku bi rekao: "Dopašće on meni šaka", ali ja sam znao da su to samo prazne prijetnje, da će, čim izađe, zaboraviti i zašto je uopšte i dolazio, jer mu je, kao i svakom tridesetogodišnjaku, samo pička bila u glavi. A i došla mu je glave.



* * *

Kad je 1977. godine umro moj djed iza njega je ostalo malo stvari: rešo na kojem je kuhao kafu, štokrla na kojoj je pio kafu, nizak stolić za novine, cigarete i pepeljara i - ormari.

Otišao sam pred Markale i doveo nosače. Kad je vidio one gro-made, jedan od njih me pitao: "Može lji se ovo rastaviti? Ovo se više ispljati ispiljati nego nositi."

Pokupio sam raju. Brdo, Zlaja, Rođak, Čuka... su zaustavili sao­braćaj u Moskovskoj dok su ih nosili u moj stan. Pri "transportu" je otpala jedna od ukrasnih korpica s ružama. Nismo je našli na ste­peništu. Zlaja je hukao: "Imaš li pive? Daco, nadam se da ćeš me nadživjeti ili da ćeš umrijeti u ovom stanu, da ove monstrume više ne moram tegliti."

Nedavno sam dočekao bivšu ženu na aerodromu. Taksijem sam je odvezao do stana njene majke. Pitala me je može li kasnije svratiti kod mene. "Zašto ne? Na vratima i dalje piše DŽAMONJA. Nisi promijenila prezime?"

Očekivao sam (nadao se) da će reći neku sentimentalnu glupost kao "da joj je to jedino što je od mene ostalo", "da se osjeća kao da se s tim prezimenom rodila", "da uvijek pomisli na mene kad ispunjava neke formulare u Americi"...

Ona je odmahnula rukom: "Ma, i sam znaš kakva je adminis­tracija u Americi. Oduzelo bi mi cijeli dan da ispišem samo papirologiju, da obiđem sto mjesta. A, sam bog zna koliko bi me to koštalo. Ne smeta ti?"

"Što bi mi smetalo? Nemam više vremena da bi mi išta smeta­lo", promrmljao sam.

"Šta?"

"Ništa. Navikao sam pričati sam sa sobom."

Uskoro je došla. Razgledala je stan: "Ništa nije ostalo od starih stvari?!"

Pokušao sam biti duhovit i pokazao na plastični stolić progoren opušcima, kauč iz kojeg su vrebali federi, klimavi "radni sto", plakar bez vrata... "Sve je ovo staro."

Prethodni stanar je s ormara skinuo onu rezbarenu kotaricu i za­lijepio je na dovratak. (Šta je s ormarima uradio - to ne znam. Možda ih je "ispiljao".)

Pokazo sam joj: "Ostalo je ovo."

Samo ju je okrznula pogledom i rekla: "Sad moram ići. Javiću ti se."

Sjeo sam na stepenice i zapalio. Digao se i pomilovao kotaricu s ružama: bila je hladna i tvrda, bez mirisa.

O kome ja ovo pričam? O kotarici, ili...?

Ivzet Smejić je bio moj najuredniji "cimer", i što se tiče plaćanja struje, kirije, telefona. Ustvari, bio je jedini koji je te obaveze izvršavao uredno i na vrijeme.

I ne samo to, nego je kuća blistala od čistoće: prozori, ne­oprani godinama, sjajili su kao kristal, frižider je uvijek bio pun "k'o šipak", parket izglancan da se moglo ogledati u njemu, tepisi usisani svakog dana - baš ono što se kaže, "moglo se s poda jesti".

Predstavio mi se u bifeu Zvono i tražio sobu; rekao je da studi­ra arhitekturu, da je iz Sarajeva (njegovo "ć" je to jasno potvrđivalo), da se nešto posvađao s roditeljima i da mu treba malo mira da završi svoj diplomski.

Bio je lafčina, blistavih plavih očiju, s grivom plave kose i nosio je najbolju garderobu koja se u to doba mogla zamisliti: "leviske", "brukserice", "Convers"-patike, italijanske "šulje" i "tole"... ali samo dva para čarapa?!

Objasnio mi je da je to jedini način da uvijek ima čiste čarape, jer bi svako veče prao one što je nosio i ujutro oblačio čiste - to mi je izgledalo razumno i logično, ali kad sam ga jedan dan (ili noć) zatekao kako pere čarape, tešto mi je bilo šuhveli.

Naime, skinuo bijednu čarapu s noge, oprao je i objesio na štrik u kupatilu; tek onda bi skinuo drugu, oprao i nju i stavio pored.

Pitao sam ga:

"Zar ti nije lakše da ih pereš zajedno?"

"Hoću uvijek da znam koja je lijeva, a koja desna", baš kao da se radi o cipelama. "A, što to?" "Znaš, čarape se naviknu na određenu nogu - i obratno."

Nije to bio razlog što sam mu dao "crveni karton", nego njego­va nevjerovatna sposobnost, talenat ili već ne znam kako bih to nazvao, da me izludi svojim pričama...

Sjedili bismo, gledali televiziju (za koju je on, uzgred budi rečeno, platio popravak), pijuckali "vlahov", a on bi, na primjer, počeo priču o svom služenju vojske u Paraćinu, ja bih morao otići u WC, a kad bih se vratio, on bi nastavio:

"I, kao što sam ti rekao, te godine, na ljetovanju u Zaostrogu..." Bio bih potpuno sjeban!

Pročitao sam gomilu romana "toka svijesti" i pomalo razumije­vao šta ti drkaroši hoće da kažu, ali ovo je već bilo van moje pameti.

Nastojao sam da pratim priču o Zaostrogu, ali dok bih se samo nagnuo da dohvatim cigarete ili da ispraznim pepeljaru, to se mi­jenjalo u priču o njegovoj prvoj ljubavi, profesorici likovnog ili nešto slično...

Skužio sam da njega uopšte i ne interesuje sluša li ga neko ili ne, ali njegov spori, uspavljujući ritam besmislene priče dovodio me do bijesa, pa je bilo trenutaka kad bih mu najradije natrpao peškir u usta i ugušio ga.

Zato sam mu jedan dan rekao da se pakuje.

Kao razlog sam naveo da se ženim, a on mi je zaželio sreću i od tada ga više nikad nisam vidio.

(Raspitivao sam se kasnije u gradu o njemu, a ljudi mi rekoše da je Ivzet Smejić kao nekakav pseudonim - gdje izabra tako opsku­ran?! - da je samo prošao pored Arhitekture, da nema roditelja, nego samo brata u Švicarskoj, koji je nekakav "hadžija" i šalje mu lovu... da je vjerovatno otišao kod njega.)

Jedan period sam bio sam. Ako ne računam ona povremena "povlačenja" iz Sloge.

Na jedno od njih me je podsjetio moj jaran Samir Busovača: kao jedne noći došli su on i Gane (o kojem će biti još priče) na moja vrata - dva li, tri li je ujutro, a ja, skinut s ženske, da otjeram neželjene goste, otvorih vrata go-golcat.

Vidio sam da im je bilo neprijatno i pošli su niz stepenice, ali tad sam skužio da svaki od njih nosi po flašu votke u rukama, pa sam ih odmah pozvao nazad, a "dami" rekao da se obuče.

(Što ona nije poslušala, nego se samo zagrnula čaršafom, jer je i njoj, valjda, kao i meni, bilo više stalo do votke nego mojih "lju­bavnih usluga".)

Drugu priliku da pokažem svoje egzibicionističke izopačenosti imao sam tek malo kasnije, kad sam se zaljubio u svoju dragu curu, vodio ljubav s njom, a na vrata mi je opet pokucao (ili zazvonio) neko.

U istom maniru, kao i prošli put, otvorio sam vrata, ali sad sa namjerom da nikog ne puštam, pa makar da vuče šleper votke...

Na vratima je bila majka moje prijateljice (kasnije ću saznati, kuma roditelja moje cure), inače pukovnik po činu, koja je, ne obazirući se na moju "sramotinju" umarširala u sobu, izdala naređenja za oblačenje, a moja cura ih je odbila, ne kao prošli put radi votke, nego zato što me je voljela.

Četiri (ne)sretne godine smo proveli zajedno.

Kad sam izdisao na bolesničkoj postelji, ona je bila ta koja me je držala za ruku, a taj dodir je bio mnogo djelotvorniji od bilo koje infuzije koju su mi davali.

(Volio bih da je sad ovdje, da osjetim taj isti, baršunasti dlan, toplu ruku na mom vrelom čelu, da hodamo ruku pod ruku Titovom, kad su svi zvučnici upaljeni - nekakav je besmisleni izbor nekog za nešto - a ona me pita:

"Daco, šta je ovo?"

Ja sliježem ramenima i kažem:

"Pojma nemam. Mora biti da je Tito opet umro."

Ona odmahuje svojom ručicom:

"Ma, ne vjerujem", a onda praska u onaj svoj smijeh shvativši kakvu je glupost rekla.)

Poslije toga se više nikad nisam skidao, otvarao vrata gologuz.

Osim, ako ne računate ove tekstove koje čitate u Slobodnoj, gdje ne skidam gaće, nego ogoljujem dušu, pišem golu istinu u koju niko ni trunke ne vjeruje - kad napišem laž, kad potpuno izmislim priču, nevjerovatnu kao onu o mjerenju kurca s Jordanom, svi bi u detalje: boju, veličinu, oblik... a sve što sam vidio od Jordana, ne računajući televiziju, bio je njegov bijeli "kadilak".

Pa se ponekad pitam u šta li ljudi više vjeruju: u besprizornu laž ili golu istinu?

Mržnju (možda je to malo prejak izraz, pa, recimo, naprimjer, prezir, snishodljivost, a i doza straha, koja uvijek postoji kad se suočavamo s nečim drukčijim) prema njima sam, što se ono kaže, "posisao s majčinim mlijekom".

Pamtim kako bi mi majka, kad bih uradio nešto izrazito glupo, kao što je turanje prstiju u "šteker" ili zrna graška u nos, najeo se paste za zube, "s okusom jagoda", govorila: "Šta zna gedžo šta je čokolada? Papir jede - čokoladu baca." (Tad se za njih nije upotreb­ljavalo današnje ime: od "gedža su postali "rutani", pa "krkani", pa...)

Pojma nisam imao šta je pod tim mislila, ali, kako je u naš komšiluk dolazio krivonogi, riđi čovječuljak, koji je prodavao sohe za podupiranje konopaca s vešom, a svi su ga zvali Gedžo, proveo sam dane i dane prateći ga, nadajući se da će jednom ući u granap Kod Više i izaći s čokoladom, pojesti papir, a ja ću pokupiti bačenu čokoladu. Nikad to nisam dočekao, ali sam bio toliko opsjednut slikom Gedže (ili nekog "gedže") kako jede papir da sam jedan dan iz kredenca ukrao čokoladu za kuhanje i turio je u ruke zbunjenom Gedži. Očekivao sam da će on, kao gladan vuk, navaliti na papir­nati omot, ali on me samo pomilovao po glavi, a kad je slijedeći put naišao u našu avliju, iz vojničkog ranca je izvadio izrezbarenu frulicu i tutnuo mi je u džep. Tako je misterija ostala neriješena i uskoro pala u zaborav.

Doduše, u to doba ih i nije bilo toliko u gradu. Dolazili bi nekim poslom i opet nestajali. Jedini stalni "krkani" i "rutani" (kako smo ih tad zvali) bili su drotovi. Tad smo već imali nagovještaj o karak­teristikama koje će nadiruće, nezadržive legije onih što će, napokon, ponijeti naziv "papci", donijeti u svojim kartonskim koferima uvezanim kanafom: agresivnu glupost, grubost u opho­đenju, nepovjerljivost, bezobzirnost, servilnost i osvjetoljubivost, prijetvornost, gramzivost...

Kao što je potpuno izmišljena priča kako je Hruščov onomad lupao cipelom po stolu na sjednici Ujedinjenih nacija (devedeset posto Amerikanaca će se zakleti da su to "vidjeli" na televiziji), tako su "papci" iz nekih svojih razloga proširili priču kako ih je "grad" dočekivao: već na željezničkoj ili autobuskoj stanici neko bi im "prodao" običnu ciglu, koju, čak, nisu smjeli ni baciti, nego su je nosali sa sobom. Nijedan "papak" neće reći da se to baš njemu desilo, ali će baš svaki lično poznavati nekoga ko je prošao kroz takvo poniženje.

Da su bili predmet zajebancije i viceva, to jesu! Samo što ja ne znam da li je iko umro od zajebancije ili od dobrog vica. Da sam ikad u to posumnjao, nikad ne bih pričao jedan od mojih najdražih (koji kao da je izašao iz "radionice" Eugena Ionesca, savršen u svo­joj apsurdnosti): Pita papak papka:

"Koliko kuhanih jaja možeš pojesti na prazan stomak?"

"Ne znam. Deset."

"E, jesi glup!"

"Što sam li sad glup?", ibreti se papak, već spreman da se bije.

"Pa, zato - čim pojedeš jedno jaje, stomak ti više nije prazan. Razumiješ li sad?"

Potraja malo dok mu je "caka" stigla do mozga, ne nasmija se, jer, pretpostavljam, u nekom "papanskom kodeksu", izričito stoji: nikad ne primati šalu na svoj račun.

Prvo mu je bilo da nađe nekog na kojem će isprobati tek naučeni zajeb; tako uhvati prvog "zemlju" kojeg je sreo i postavi mu isto pitanje, a kad dobi odgovor:

"Šest", sav popisan i razočaran odgovorom, bijesno pljunu:

"E, da si rekao: deset - baš bi' te zajeb'o."



* * *

Ovaj (pre)dugi i (ne)potrebni uvod služi samo svrsi da pokušate shvatiti kako sam se jedne davne godine osjećao ponosnim kad sam pozvan na Brankove susrete, prestižnu jugoslovensku književnu manifestaciju.

Taj osjećaj vlastite važnosti (kao da me je Branko Radičević lično pozvao u posjetu!) trajao je sve do trenutka kad sam saznao da ću hotelsku sobu dijeliti sa... ma, šta imam oklijevati da mu izreknem ime? - Mirom Petrovićem.

Kod organizatora sam uzalud pokušao napraviti neku preinaku, jer mi se van pameti činilo da ću s tom osobom morati provesti punih pet dana u sobi, jer je on bio otjelotvorenje mojih najgorih košmara: papak, i to iz Ercegovine (rodno mjesto Klobuk - pozna­to i kao zabit u kojoj je prvi put, po rođenju, zakmečao Andrija Artuković), a, da bude još gore - pjesnik!

Znao sam čega se bojim: fascikli punih netom ispisanih stihova, koje ne bih razumio sve da su i pisani "normalnim" jezikom, a kamoli nekakvim "starogovorom", koje ću morati, tobož, pročitati i dati svoj sud. Dobro, de! To se nekako i moglo predurati, jer sam već imao bogato iskustvo da prazno buljim u rukopise i da na kraju kažem:

"Ovo je... ovo je... Ne znam šta da ti kažem, ali, ovo je..." i da se "grčevito" uhvatim za čelo rukom, "skrhan" osjećajima. Ali, nevolja sa "papcima-pjesnicima" jeste što svako svoje slovo znaju napamet i vole recitovati (o, svemogući Bože, kako oni samo vole recitovati!) u svakoj prilici: prije, za vrijeme, poslije doručka, večere, pijani ili mamurni, za stolom, na stolu, na ulici...

Ivan Kordić, koji je vršio funkciju organizatora, zagladio je kosu rukama, a onda očajnički zamahao njima kao krilima vjetrenjače:

"Mali, s tobom uvijek nekih problema. Nalaziš ih i gdje ih nema. Eto, njemu (to jest, meni - tako je Ivan izražavao svoju uzrujanost, obraćajući se nekom trećem, nepostojećem u sobi) smeta "cimer", a smijem se kladiti da nijednu noć neće prespavati u hotelu!"

Bio je upravu. Bog će ga znati gdje sve nisam provodio noći, obavezno drijemao na "manifestacijama", uspješno izbjegavao vlastite nastupe i bezuspješno se pokušavao uvaliti jednoj (ili su to bile tri, koje su ličile jedna na drugu?) Novosađanki...

Tu se negdje motao i Miro. Izgleda da smo imali identične planove: napiti se i nakrkati, vratiti koji dinar od više nego izdašnog honorara, koji nam je bio isplaćen na ruke...

Na povratku u Sarajevo bili smo u istom kupeu voza i u bifeu uspjeli skršiti sve pare što su nam ostale; kad smo stigli na Stanicu, nešto nam nije dalo da se rastanemo, nego smo popili još po jedno piće za šankom staničnog restorana. (Što li se tako zvao, nije mi jasno, jer jedina hrana koja je postojala bile su prašnjave konzerve sardine i sendviči sa sirom i šunkaricom, napravljeni ko zna kada.)

Opet smo krenuli zajedno, u Slogu, gdje sam ja, kod Badže, mogao piti "na kredu"... Ko zna otkud nam pare da kasnije odemo u Pikolo?

Neko je nešto rekao Miri i ja sam ga zatjerao u pičku materinu; onda smo otišli u Stari sat, onda smo...

...onda smo, zanemarivši prostor i vrijeme, pričali jedan drugom priče: često šutnjom.

Kad sam bio u Americi, poslao mi je postere i razglednice, kamen, grumen zemlje iz Međugorja; stvari koje bi sigurno poslužile svojoj svrsi da u neko doba noći u stan jedne sasvim pris­tojno izgledajuće, a što je još važnije - dobrostojeće američke katolkinje, nije banuo njen sin, koji (s punim pravom) nije mogao povjerovati ni meni ni vlastitoj materi da je naša veza čisto duhovne prirode, pa me kao tvora izbacio na ulicu...

Miro je postao kršteni kum mojoj kćerci Vesni i tim povodom sam primio pismo i sonet ispisane uglastim rukopisom:

Ti štošta znadeš o podrijetlu svijeta

dočim sebi potomstvo stvaraš.

Kako je plemenita zadaća ta sveta

u kojoj odlučno sebe produžavaš.



* * *

Ponovo čitam taj sonet; sad objavljen u zbirci pjesama Zemlja za cvijeće, pod naslovom Kad sve bi zvijezde bile, s posvetom meni.

Radost bi to bila za svakog normalnog čovjeka; pročitati, pa, čak i opipati, ta tiskana slova, što malo kažu, a puno kriju.

Teško je nekome kao meni, izmoždenom hodom po vrelom, mekom asfaltu ili tvrdoj, skliskoj, zaleđenoj kaldrmi, uzbrdo i nizbrdo, već sviklom da me svugdje prati moja crna sjena, osvrnu­ti se i, zanemarivši prostor i vrijeme, ugledati iza sebe jednu svi­jetlu sjenu, pomalo zdepastu, ali uvijek nasmijanu (ako to sjene mogu biti), kako mi zatubastim prstima da je znak da je slijedim...

... kako tiho govori (ako to sjene mogu), recituje T. S. Eliota, na engleskom, s 'ercegovačkim akcentom:

"So let us go you and I,

through the empty streets..."

Pošao bih rado, moj prijatelju, Miro, ali se bojim, jer sam postao životinja koja milovanja prima kao kaznu, a udarci bičem su joj nagrada.

Vjeko me je primio u svojoj kancelariji ("ofisu", kako je on na­zvao tu sobu veličine mog stana, natrpanu kožnim foteljama, stak­lenim stočićima - čija je jedina svrha bila da na njima stoje neke pseudoantičke figurine i kineske vaze - "berberima" po zidovima.)

Prije nego sam ušao u njegov "raj", bezbeli da sam morao proći kroz "čistilište", pored sekretarice, kojoj su cipele sa visokom pot­peticom bile apsolutno nepotrebne, jer je ionako imala problema da svoje duge noge smjesti pod sto. I ostatak je bio primjeren nogama: sise, lice, oči, usne, obnažene ruke...

Sto je bio čist, prazan - ako ne računamo telefon, jedan od one vrste što prima poruke, šalje ih, guta i riga telefaksove, svjetluca bezbrojnim dugmićima, a kad zazvoni, najradije biste pobjegli, jer ne znate (kad sa strahom podignete slušalicu) šta vam je dalje radi­ti, šta pritisnuti, a da ne zajebete nešto. I kompjuter pod "permus".

(Stigao sam pomisliti: "Gdje su one sekretarice moje mladosti? Kojima je, po dolasku na posao, prva stvar bila da skinu preuske, neudobne, cipele, a iz plakara izvade neki razgaženi par; koje su uvijek bile zagrnute džemperom, jer im je "bio" propuh od prozo­ra; među gomilama papira, olovaka, spajalica, heftarica, fildžanima, na stolu, furnira progorenog opušcima, stajao je crni, bakelitni telefon; u najdonjoj ladici je morala biti flaša "vinjaka" i rakijske čašice, a u ćošku, na štokrli, rešo, tegle kafe i šećera; pored vrata drvena vješalica sa nečijim zaboravljenim kišobranom, koji tu visi već vijekovima; prsti su im bili umrljani crnilom od trake za pisaću mašinu, koja se svakodnevno kidala i zapetljavala; svoje šefove su zvale "krštenim" imenom ili po nadimku i uvijek se žalile na migrenu... O, bože, kako sam ih volio: kad ti one kažu da je ho­norar uplaćen - možeš odmah početi piti i čašćavati!")

Kad me pogledom ocijenila kao "šupka" i "gnjavažu" (a, učinilo mi se i da je pogledala jesam li ostavio blatnjave tragove za sobom na itisonu), upitala je: "Gospodin želi?".

Džabe joj garderoba, šminka, sise, jer iz samo te dvije riječi je "tuknula" mahala.

"Treb'o bi do Vjeke."

"Imate li zakazano?", slavodobitno je upitala.

Odmahnuo sam glavom: "Nemam. Recite mu samo da ga treba Daco."

Pritisnula je neku puljku ispred sebe i, razdvajajući rečenicu na slo­gove, gledajući me netremice, rekla: "Gospodine direktore, ovdje-je-neki-Daco. Kaže-da vas treba...", a sekund kasnije, duboko razočarana, ustala je da mi otvori vrata: "Gospodin direktor će vas primiti."

(Pomislio sam: "Jebo te gospodin direktor", a, onda sam se nas­mijao u sebi na apsurdnost te pomisli, jer joj je to sigurno u "opisu radnog mjesta".)

"Vjeko!", uzviknuo sam.

Ne baš od sreće što ga vidim poslije dugo vremena, nego sam zinuo od čuda: "Nisi se ništa promijenio."

Postoji vjerovanje da glupi ljudi ne stare (ili barem da stare sporije), ali Vjeko je bio zadnji čovjek za kojeg bi se moglo ustvrdi­ti da je glup: u školi je vazda bio odličan učenik, najbolji u šahovskoj sekciji (što baš i ne mora biti pouzdan znak pameti), pob­jednik takmičenja u matematici, "za bobu šampion škole u znanju" u četvrtom razredu osnovne, na kvizu na kojem sam ga ja sjebao za jedan poen odgovorivši tačno na pitanje koliko ima dvocifrenih brojeva u nizu od jedan do sto; engleski jezik mu je ležao, solidno je crtao, a ni u sportu nije bio loš...

Sad je preda mnom stajala uvećana slika Vjeke snimljena prvog školskog dana u dvorištu Vježbaone, sa drvenim tribinama FIS-a u pozadini. Na slici (koju još uvijek čuvam u nekoj kutiji za cipele) su: Šeha, crn i lijep kao umiljato kuče, Mise, koji pravi blentavu grimasu, Bukva, viši za glavu od sviju, Zeko, kao da se sprema uteći, Mirza, u čiji osmijeh može stati cijeli svijet... ja, s izrazom lica koji bi se lako mogao protumačiti kao gađenje, ali to mi samo sunce ide u oči, i Vjeko, s ozbiljnim smiješkom, u sivom odijelu od listera (!) i s leptir-mašnom (!).

Isti smiješak me i sad dočekao, isti bucmasti obrazi, koji kao da nisu bili izbrijani, već depilirani, savršeno skrojeno sivo odijelo, leptir-mašna i (ne ona prostačka, s lastišem, nego prava, na vezi­vanje, za koji treba proći kurs), neki blagi, nedefinisani miris kao oreol oko njega. Pružio mi je ruku: "Daco - uvijek isti", slago je k'o pas - da sam oduvijek ovako izgledao, roditelji bi me sigurno bacili u bunar.

Vjeko je sad vodio nekakav posao - predstave nemam, ali sam bio siguran da je unosan i nezakonit (što podrazumijeva jedno drugo).

Ali nisam mu došao "na noge" da pričamo o etici i moralu, nego da se pokušam ogrebati za koju paru za štampanje svog rukopisa.

Pitao me je šta ću popiti: "Ne znam - sve mi je drago. Popiću ono što i ti."

Pritisnuo je dugme na identičnoj spravi kakvu je imala i sekre­tarica i ona je ušla, njišući bokovima kao brod. "Stela, možeš li nam nasuti dva kurvoazjea?, ako ti nije teško."

Čovjek bi očekivao da će se ona morati sada obući, izaći na bljuzgavu ulicu da u "granapu" kupi flašu, ali ona je samo prošla iza Vjekinih leđa i iz bara-frižidera izvadila trbušastu, orošenu flašu i dvije čaše, a ja sam, dočekavši svoj trenutak, s "konsternacijom" uzviknuo: "Konjak! Hladan?!"

Nešto nalik na zbunjenost se pojavilo na Vjekinom licu kad je za zeru povišenim glasom rekao: "Stela, koliko puta ti moram reći da se konjak nikad, nikad ne služi hladan, niti s ledom?"

Pili smo "viljamovku", a on nije mogao da ne primijeti: "Za mene je ovo malo prerano, ali zbog tebe..."

Počeo je pričati o svojim poslovnim uspjesima gledajući u mene ne kao u čovjeka, školskog prijatelja, nego u TV-kameru; zanebesalo mi se u glavi od cifri koje je tresao kao iz rukava, a onda je shvatio da se zajebao, da je očito da sam došao da tražim nešto od njega, pa je ljutito strsio rakiju, natočio nam još po jednu, a tad su počele žalopojke: veliki troškovi, korumpirani političari koji traže svoj "dio kolača", saradnici kojima ne možeš vjerovati, visok rizik prevoza...

Nisam slušao: bilo mi je jasno da prije mogu dobiti pare za štam­panje knjige od Preporoda nego od njega.

Kao neki bijedni tračak nade sam osjetio kad je počeo da govori o mom pisanju, ali čim sam čuo ono sranje od prve rečenice, rečenice koju čujem stotinu puta na dan: "Prvo je kad otvorim Slobodnu Bosnu da tražim tvoj članak." ("Šuti, dobro je: makar ga nije nazvao sastav", pomislio sam.)

Nastavljao je: "U zadnjem... ili predzadnjem broju, ono ti je bilo strašno, odlično... Šta je ono bilo? De, pomozi... ma, znaš kad si pisao o onome... Ma, sjećaš se?"

"Znam na šta misliš: članak se zove ONO", jedva sam procije­dio i oborio pogled.

Ne znam zašto, ali osjećao sam stid.

Kad sam išao njemu, imao sam spreman "govor". Trezven, argu-mentovan, odlučan, ali ne drzak pristup, realan, ali ne udvorički, a sada sam se osjećao kao da sam se popisao po svemu što sam radio proteklih trideset godina.

On je nastavio:

"Ali, znaš, to što pišeš - ne kažem da nije dobro, ali, nekako... nekako je crno, mračno... Znaš šta mislim? Ispade da ti se u životu nije desilo ništa lijepo?"

"Naravno da jeste, ali to cenzura ne bi pustila."

Pravio se da se nasmijao, a onda opet spustio ozbiljan izraz na lice:

"Pa, dobro, mogu li ti šta pomoći? Sve što ti treba, sve što sam u moći. Znaš, ovo je sreća da si me uhvatio ovdje - obično sam na putu. Ali, slobodno možeš ostaviti poruku Steli, mojoj sekretarici. Upoznao si je?" (Čuj: "upoznao si je". Kao da sam s njom proveo petnaest dana zaključan u sobi.)

Morao sam nešto reći, a da to ne bude "ko ti jebe matar". "Znaš, kćerci mi je sada, dvadesetog, rođendan..." Osjetio sam kako ga hvata panika...

"Čuo sam da imaš kalendare sa motivima Sarajeva. Htio bih joj poslati nešto što nema u Americi."

Skoro da je odahnuo i počeo rovati po ladici izvlačeći razne for­mate... Odabrao sam srednju veličinu:

"Ovaj će biti dobar. Hvala ti".

"Ma, daj. Ne budi smiješan. I, ne zaboravi: šta god ti treba..."

"Neću."



* * *

Napolju su padale mokre krpe snijega, pa sam kalendar strpao u njedra da ne pokisne.

Pored mene je profurao taksista i "okupao" me od glave do pete, a ja se nisam okrenuo za njim i nemoćno ga poslao u pičku materinu.

Hodao sam i osjećao se kao da me neko guši, nježno i bezbolno; kao da je neko obmotao svilenu leptir-mašnu oko mog vrata i steže li, steže...

"Oh, Bože!", začulo se iz kupatila. "O, Bože, zašto mi ovo radiš?"

U kupatilu je bio Mačak i zadržao se neobično dugo za obično pišanje. Kad je ušao u sobu, zakopčavajući šlic, pogledao me s jad­nim izrazom na licu:

"Našao sam još jednu", uzdahnuo je.

"Našao sam još jednu sijedu..."

"Pa, šta hoćeš, stara drtino! Četrdeset godina ti je..."

"Ne shvataš - našao sam je dole", pokazao je.

"Pa, šta?", čekao sam objašnjenje.

"Pa, šta", ponovio je: "To znači da si gotov. To znači da ne možeš više žegati..."

"Ma, daj!"

"Dobro. Možda nisi još gotov, ali to je prvi znak. Uskoro će mi početi rasti čekinje iz ušiju i nosa, noge će mi se iskriviti, dupe usahnuti, muda će mi biti duža od kite - izgledaću kao jedan od onih staraca na nudističkim plažama..."

"Imaš li ti, bogati, pametnijeg posla nego da se cijelo vrijeme baviš svojom kitom?", upitao sam ga iznervirano.

On se zabuljio u mene, kao da sam provalio najveću glupost na svijetu: "Nemam", rekao je najozbiljnije.

S Mićom sam (nadimak Mačak će dobiti tek kasnije), Crno­gorcem, kako smo ga zvali, jer mu je otac bio oficir, neka sitna buranija iz Crne Gore, odrastao zajedno. Kad kažem zajedno, onda to i mislim: ako si vidio Mačka, onda sam i ja bio tu negdje u blizi­ni - i obratno; jeli smo i spavali jedan kod drugoga, zajedno krenuli u školu, bezbeli, sjedili u istoj klupi; prolazili kroz iste obrede ini­cijacije, kroz koje smo postepeno postajali "muškarci".

Jedan od njih je bio uvući se u Mirkovu auto-mehaničarsku rad­nju i maznuti "karabit", uz pomoć kojeg smo ispaljivali konzerve s Pehinog brda. Iskopa se rupa u zemlji, u nju se stavi grumenje "karabita" po kojem se popiša, a na to se čvrsto nabije otvorena konzerva, ekserom probušenom rupom na poklopcu; prstom se začepi rupa i drži što duže možeš izdržati vreli gas što se unutra razvija, a onda se to pripali komadom papira na dugom štapu, i konzerva leti visoko u nebo i svi viču: "Eno je k'o Gagarin!"

Fol je bio staviti što više "karabita", što duže držati prst i što prije pripaliti, a pri tom se rizikovalo da ti konzerva otkine prste ili da ti eksplodira u lice... Mačkove konzerve su najviše letjele.

Tad smo ga i počeli zvati Mačak, jer je on svojoj "ćuni" tako tepao. A, bilo ju je šta i vidjeti. Iako još klinac, mogao se ravno­pravno mjeriti (u bukvalnom smislu te riječi) sa starijim, koji su već bili u pubertetu.

Bilo je i drugih ispita hrabrosti: penjanje na najvišu granu drveta, kačenje za tramvaj, iskakanje iz autobusa, ali, ipak, najopasnije je bilo zajebavati Fahru-Stare stvari.

Obilazio je ulice kolima u koja je bila upregnuta jedna slijepa raga i nazalnim glasom vikao: "Staaare stvaaariii!" Žene su izlazile na kapije i iznosile progorjele lonce, pegle-ćumuruše, bezoblične cipele, pokvarene mlinove za kafu, džezve bez drški, bakrene i kalajne tepsije ("pretis" lonci su postali obavezni dio domaćinstva), svežnjeve starih novina i krpa, flaše i tegle - uvijek bi se u kući našlo nešto nepotrebno.

Dok bi Fahro "utvrđivao pazar", valjalo se prikrasti kobili i skinuti joj zobnicu s njuške, zbrisati i rugati se Fahri: "Cinci-linci Mošo-Finci,

Albahari-Židov stari što prodaje stare stvari..."

Pojma nismo imali šta li bi taj pjesmuljak trebao značiti, ali izgleda da se prenosio s koljena na koljeno, pa smo ga i mi takvog prihvatili.

Treba napomenuti da je Fahro "imao oči na leđima", a, kandžijom je baratao kao Indiana Jones bičem, pa bismo često zaradili masnice na leđima. Mačak je jednom najviše najebao, jer mu je kandžija sa zavezanim, kožnim čvorovima umalo izbila oko, rasjekla arkadu i cijelog života mu je ostao ožiljak, a očni kapak malčice spušten. (U njegovom kasnijem životu će mnoge cure naći da je to "seksi'?.)

Pubertet nas je "uhvatio na spavanju", nespremne. Kao da smo preko noći izgubili svaki interes za dječije igre i našli se raskrečeni između sigurnosti djetinjstva i nečega o čemu nismo imali pojma.

Sladak i bolan nemir nam se uvukao u svaku žilicu, poru tijela i uzalud smo "šamarali majmuna" sve dok nam se ne bi zanesvijestilo. Mira nije i, kako nam se činilo, nikad ga neće ni biti. Mačak je i kroz taj period prošao nekako bezbolno. Da li se "radio-Milevom" proširio glas o njegovoj "nadarenosti" ("dvije ruke, rukić i glavić" ili "skida petobanku s koljena"), ne znam, ali domaćice, udovice, prave i "bijele", sve su ga češće pozivale u kuće da im popravi česmu, peglu, rešo, da zamijeni osigurač, promijeni gumicu na česmi, a on bi, poslije tih "popravaka", prešao pored ste­peništa na kojem smo se okupljali, provukao nam prste ispred noseva i nasmijao se: "Pa, šta ima, drkadžije?"

Tako je to bilo: ja sam pisao pjesme i hodao okolo sluđen, suha kurca, a on mi je govorio, izazivajući u meni užas da ću do smrti ostati junfer: "Ne znaš, brate, tražiti. Ti si u svaku zaljubljen. Ni to nije loše - i ja sam. Ali, kad počneš o bilo kojoj od njih misliti kao o nekom nadnaravnom, božanskom biću - najebo si. Čim osjetim to, ja je odmah zamislim kako kenja, kako ima tvrdu stolicu, kako joj žila iskoči na čelu..."

"Fuj, manijače!", branio sam se ja.

Taj njegov seksualni naboj, ta "baterija" koju je posjedovao nikako da se istroši, a s godinama, kao "nivo tolerancije" kod alkoholičara, postajao je sve viši. Neki su govorili (priželjkivali, zapravo) da će ga "vojska dovesti u red", a drugi su tu ulogu davali nekoj budućoj ženi: "Kad naleti na neku fištriju, kad ga ona stisne..."

Po izlasku iz vojske se oženio. Ljilja, njegova žena, bila je pre-zgodna. Ali, ne samo to - bila je prava. Nebrojeno puta smo u nedoba banuli kod Mačka i Ljilje, a ona je kuhala kafu, iznosila piće i meze, ali ne s onom robovskom tupošću, koja ne može sakriti mržnju, nego vesela i nasmijana grlila je Mačka, sjedila mu je u krilu, mrsila mu kosu i zvala ga: "Moj nehljeb."

Hiljadu puta sam mu spočitavao njegova besmislena, bolesna "šveranja": "Pa, bolan, dao ti Bog onakvu ženu... Šta bi kad bi ona saznala? Misliš li kako bi se ona osjećala?"

Kao da se malo i zamislio: "Ne bi joj bilo pravo", bilo je sve što je dokučio. Nastavljao sam: "A, zamisli - što ti ne možeš pošto si toliko kreten - da ona tebi uradi isto?

Oborio je glavu: "Ne bi mi bilo pravo."


* * *

Sad smo sjedili i on je sasvim iskreno pitao:

"A, šta bih drugo mogao raditi?"

"Pa, ne znam...", zbunio sam se.

"Dobro, šta ti radiš? O čemu misliš?"

Zbunio sam se još više. Šta sam mu mogao reći? Da se osjećam kao jeftina cigara, zapaljena s oba kraja, koja dogorijeva u prepunoj pepeljari ispušenih snova, da nastojim dohvatiti neki ljigavi smisao, koji mi stalno kliže iz ruke, a kad ga se dočepam, osjetim samo gađanje i umor...

"Bolestan sam", htio sam da viknem ili prošapćem, ali sam neubjedljivo rekao: "Mnogo toga: pišem, čitam..."

Sva sreća da me je prekinuo, jer dalje i nisam imao šta dodati: "Aha, znam. Koja ti je to knjiga što čitaš?"

Uzeo je Tajanstvenog čovjeka Andreja Platonova ispred mene, pogledao korice i namrštio se: "Ja sam sve mislio da je on Grk."

"To ti misliš na Platona", nisam mogao da se ne nasmiješim nadmoćno.

"Nije važno. E, da vidim šta kaže ovde!"

Nasumce je otvorio knjigu i pažljivo, naglas pročitao rečenicu:

"Svijet je pun žena, a jedne žene nema."

Podigao je obrve, pročitao ponovo, a onda se nasmijao, nasmi­jao kao zdrava životinja.

Nastavak od: "Vrabac (I)"

(Umiranje je užasno. Samoća je užasna, takođe. Najužasnije je umiranje u samoći.)

"De, bolan, uspori malo. Nismo na trkama", rekao sam mu. "Nigdje ne žurimo."

On se nije obazirao:

"Neću da mi se u šetnji do Čaršije prišljamči neki šupak, pa da me gnjavi cijelim putem: ovako samo odmahnem rukom kao da sam u silnoj žurbi", objasnio je.

Ali, to nije bio pravi razlog: kad je hodao brzo, manje se primjećivalo da šepa, a, uostalom, davno su prošla ta vremena kad su Šeleta-Vrapca prepoznavali, zaustavljali na ulici, vukli za rukav na piće...

Šest godina Foče je učinilo svoje.

Sjećam se njegovog prvog pojavljivanja u raji nakon izlaska iz murije... Šaraj je još uvijek držao Avdo Pegla, a klijentela je bila mahom ista. Doduše, prorijeđena. I radnici i lopovi su sreću potražili u Njemačkoj i ostali tamo. Prvi su imali djecu rođenu tamo koja nisu ni govorila naš jezik, a drugi su istrunuli po zatvorima, zaglavili u obračunima sa većim mangupima od njih ili, što je bilo najponižavajuće, radili. Poštene, teške poslove.

Pucali smo remija i nismo obraćali pažnju na visokog frajera, koji je stao za šank i poručio špricer. Avdo je pošao da pravi svoj uobičajeni špricer: pola vina - pola sode, ali ga je frajer prekorio zacoktavši jezikom: "Ts-ts-ts. Avdo, zar si zaboravio: vino i samo "ksss" sode?"

Avdo je taman bio zaustio nešto kao "nećeš ti mene, papak, u mojoj vlastitoj kafani, učiti kako se pravi špricer", a onda mu je pogled pao na "papkovu" nadlanicu, na tetovažu vrapca (koji je više ličio na mršavu kokoš) i viknuo: "Vrabac!!! Vrabac, ma jesi li to ti, bog te ne jebo?"

Osvrnuli smo se. Jeste, bio je to Vrabac.

Kratko ošišan, upalih obraza i smršao, sa tamnim kolutovima pod očima svojstvenim bubrežnim bolesnicima. Raširio je ruke kao da bi zagrlio cijelu kafanu. Vrabac se izgrlio sa svima od stare raje, rukovao s novim i njemu nepoznatim (oni su za njega čuli, kako da ne. U stvari, slušali su i naslušali se priča i priča, a sad "ovo").

Oni su se isparili poslije par pića, jer im je bilo dosadno. Ni ostali se baš nisu nešto rasturali od zabave, jer je Vrabac, kad je sjeo za sto, pola u šali, a pola u zbilji, rekao: "Nemoj, sreće ti, da neko počne šuplju: kao da je jučer bilo kad smo... ili: sjećaš li se... i, ne daj bože: pa, zar je već profuralo šest godina."

Dok sam obračunavao nezavršenu partiju remija, još nekolicina je zbrisala. Imali su i razloga: njihovo svjedočenje je Vrapcu zakačilo barem jednu "kuku" na grbaču.

"Htio bih te nešto zamoliti", rekao mi je kad smo pišali:

"Reci."

"Mogu li ostati kod tebe nekoliko dana. Znaš, Belma ne zna da sam izašao. Neću da banem - i zbog nje i zbog sebe. Saznaće od nekog da sam vani, pa da joj dam vremena da se pripremi."

"Nema problema za to. Nego, što se tiče Belme, ja ti garantujem...", počeo sam da serem k'o grlica, mada sam znao koju je sve posjećivao u "njenom" stanu, koji joj je Vrabac kupio, ali on me prekinuo:

"Ne seri, dina ti, Daco. Nije ona bila u muriji, nego ja."



* * *

"Sredio si ovu rupu", konstatovao je kad smo ušli u moj stan.

"Nisam ja. Žena."

"Jah! Čuo sam da si se oženio... a i rastavio. Zašto?"

"Rakija", kratko sam odgovorio.

"Nemoj mi reći da je toliko pila", zajebavao se. Onda se uozbiljio: "Imaš i curicu? Ima li šanse za vadionu?"

"Jebi ga, nema."

Zavalio se na kauč, a ja sam si nasuo vinjak. Ponudio sam i njega. On je odbio:

"Umoran sam. Pospan. Spavaj i ti..."

"E, kad bih mogao! Lako je reći spavaj, a, ovamo, kako god se okreneš, gdje kod kreneš, neko te, nešto handri..."

"Onda se pravi da spavaš. I to je bolje nego da dumaš kurcu."

Uzdahnuo sam i pomislio: "Ma, jebi se ti, Vrabac! Lako je tebi govoriti: ti bar znaš zašto si ležao, a sutra ćeš obići dužnike ili mjes­ta gdje si zašlepao lovu i tozla i duškati ostatak života. A, mene su guzili šest godina: zajebao me je samo onaj ko nije mogao."

"Pokušaću", slagao sam. Znao sam da neću sve dok je i zadnje kapce vinjaka u flaši.

Prije nego što se okrenuo prema zidu, Vrabac je rekao: "Samoća - ona je najgora. Razbuca te k'o svinja masnu krpu", i zaspao (ili se pravio da spava), a meni se u glavi vrtio neki stari, isprekidani film:

...Vrabac, u bijelom lanenom odijelu, svilenoj košulji na kojoj se ističe crni Browning 7.65, koji drotovi s kojima sjedi i "ne prim­jećuju"... ja, u preuskim farmerkama, košulji "lepo stoji partizans­ka bluza" sa američkom zastavom na rukavu, u bašti Tilave naručujem još jedno pivo, iako sam (ili baš zato!) već dužan četiri... opet Vrabac, na otvaranju svog restorana, "lep kao greh", visok i vitak u smokingu, s pramenom kose koji nikako da se smiri, nego mu pada na čelo, a on ga sklanja kratkim trzajem glave, pozvani gosti stavljaju lovu "na tacnu" - priča se da je skupljeno 140.000 "mara"... ja za šankom radim na flaši Martela i živo mi se jebe, jer je Vrabac osoblju, još prije otvaranja, obznanio da moja lova ne vri­jedi u njegovoj kafani... zrnasta fotografija u Večernjim novinama i tekst: Uspješnom akcijom radnika sarajevskog SUP-a, u neus­pjelom pokušaju bjekstva uhvaćen je Muhamed Šehović Vrabac..., na fotografiji se ne vidi da su mu obje noge slomljene, u tekstu ne piše da su ga drotovi tri dana "ispitivali" telefonskim imenicima po bubrezima prije nego je skočio kroz zatvoren prozor na trećem spratu i nekako se dovukao do Amerikanca, gdje je stigao naručiti jelo, koje se još pušilo na stolu kad su ga opet spengali... prelazim pješački prelaz kod Alipašine džamije u zagrljaju sa ženom, a onda se u istoj sekundi okrećemo jedno drugom i stojimo nasred ulice ljubeći se, a vozači ne trube i "ne jebu nam majku", nego plješću...

Sve te slike gore kao žeravica u mom "projektu" i treba mi bar kap razgovora da ih nekako ohladim: "Šele, spavaš li", pokušavam?

On samo mrmlja: "Pun koš crvi, pun koš mravi, ko se prvi javi, sve crve i mrave pognjavi..."



* * *

Nisam bio u pravu kad sam mislio da Vrabac ima zašlepane love - ako je i ima, sve su to advokati i Belma "raspuhali".

U muriji je završio grafičku školu (koju je započeo bog-te-pita-kad) i sad se zaposlio u Oslobođenju, šepuckao (jedna noga mu je ostala kraća poslije onog skoka s prozora) svojih osam sati, "radničkim autobusom" dolazio i odlazio s posla, svraćao do Saraja na špricer i svi su mislili da se samo pritajio i da planira nešto veliko, nešto "pravo": "Znaš li ti koliko Oslobođenje ima zaposlenih? Znaš li koliko je to plata? Plus lova za dnevnice i šta-ti-ja-znam...", bulaznili su...

Davno je prestao živjeti s Belmom. "Bila je loša investicija.", pokušao je biti duhovit kad sam ga jednom upitao za nju. "Izvukao sam od nje - bolje rečeno uvukao sam u nju - sve što se moglo."

Ali, ništa nije bilo smiješno u pokretu kojim je prstima začešljao prorijeđenu kosu, u potpučenim (samačkim) papučama odšepesao do frižidera i bolno se uhvatio za krsta kad se sagnuo da izvadi flašu vina.

"Predao sam papire za Kanadu", povjerio mi se jednog dana.

"Koji ćeš kurac tamo? Zar ovdje opet ne možeš...?"

"Drugo je sad vrijeme, drugi lopovi. Ja sam za svoje lopovluke navikao da ležim i da primam batine, a ne odlikovanja."



* * *

Ležim u bolnici i u ruci prevrćem razglednicu Vankuvera.

Piše: "Umiranje je užasno. Samoća je užasna, takođe. Najužasnije je umiranje u samoći. Ako već moraš umrijeti - nemoj biti sam."

Bez potpisa. Samo crtež vrapca, koji liči na mršavu kokoš.

Kafana Saraj bi se, kao i svakog dana, počela puniti gostima iza tri sata, kada su se prigradski seljaci vraćali s posla. Seljaci kojima je država oduzela zemlju ostavivši im samo okućnice, a zauzvrat našla poslove u fabrikama. Poslove kojima nisu bili vični, koje su obavljali traljavo i bez volje, a često i sabotirali: "Jebe mi se! Nije moje", bila je njihova radna deviza.

Sjedili su u svojim prekratkim ili predugačkim pantalonama, "parhetnim" košuljama, "zepama" ili gumenim "Borovo" čizmama (zavisno od godišnjeg doba), koje su njihove žene, u gradu, hoda­jući od vrata do vrata, dobijale u zamjenu za jaja i kokoši.

Pili su rakiju iz "fićeva" i "Rum - domaći" iz aluminijskih šolja, toplo pivo iz flaša. Nalakćeni na stolove, češući strnjike brade, pri­maknutih glava su se jedan drugom žalili na "poslovođe", u kojima su nalazili izvor sveg svog jada; prijetili su šta će im uraditi "ako samo još jednom...", a onda bi smantani metil-alkoholom vadili zgužvane, prljave novčanice i (svako za sebe) plaćali.

Išli su uzbrdo do svojih kuća na padinama Trebevića, trkeljali džepove očekujući čudo u vidu zaturene "stoje", u bradu si mrmljali psovke opet upućene "poslovođama", a sutra će, znali su to, opet morati podviti rep, ne znajući šta će s rukama, očiju kao da plivaju na ulju, sjediti u "poslovođinoj" kancelariji i tražiti "kontaciju".

Večeras će šutnuti džukelu u dvorištu ispred kuće, izbaciti mačku kroz prozor; žena će laganim gurkanjem poslati djecu u avliju "da se igraju", a djeca će, vireći kroz odškrinutu forangu na prozoru, ćuriti kako majka šutke "pije" šamare zbog "hladnih rezanaca".

To će pamtiti cijelog života. Pratiće ih to kao smrad dimljivih furuna, memljive posteljine, pokislih pasa, veša koji se otkuhava, drvenih ćenifa; kad i oni poslije posla budu svraćali u Saraj po svoj dio beznađa ili kad one budu čekale muževe, proklinjale "vekericu" što tako brzo otkucava, sunce što tako brzo pada iza brda, kad budu rubom kecelje brisale prvo oči, a potom nevidljive trunke prašine s kredenca i mrve sa stola...

Čak, i ako skrenu s tog kolosijeka pa, umjesto u "sali", budu sjedili u separeu Saraja, a žene "na poslu" na Željezničkoj stanici ili švercerskoj turi u Trstu ili Turskoj, u mozak tetovirane slike iz djetinjstva neće izblijedjeli, "smrad" će se probijati kroz crnu mačku, miris pokošenog sijena, brion...


* * *

U separeu, za spojenim stolovima prekrivenim čistim (!), bije­lim (!) stolnjacima, u vrhu, kao i uvijek, sjedio je Tomos.

Bokal bijelog vina, flaša kiseljaka, tanjir travničkog sira i masli­na, kutija "biljane" ispred njega; ćelav je i debeo kao fratar Tak iz stripova o Robinu Hudu i sav se sjaji od znoja i svako malo kiše i briše nos salvetom, iako je u separeu vruće kao u paklu: ljeti je to zagušljiva sparina u sobi bez prozora, a zimi "nahajcana" peć iza njegovih leđa.

Tako on svaki dan prima svoju "svitu": lopove, kurve, šanere, švercere, tapkaroše, šibicare, džeparoše...

Gleda ih zrikavim očima dok na sto istresaju svoj "pazar" i dijeli "tal" kako mu padne na pamet i niko se nikad nije pobunio, jer Tomos je "dobar" sa inspektorima i sudijama i niko nikad nije pokušao "zašlepati" ma i jedan jedini dinar. Kruži priča da je, onim rijetkim budalama koji su to pokušali, "skakavcem" izrezao lice tako da ih ni rođena mati nije mogla prepoznati...

Prvo dolaze djeca, "mala raja", koja "rade s mačkom": kradu odjeću sa štrikova razapetih po dvorištima, a, ako je razapeta na prozorima, uvis bace mačku, koja se kandžama zakači za prvi komad (gaće, potkošulje, košulje, a ako je sreće - farmerke) i pada dole. Kasnije to budzašto prodaju u istom komšiluku, a oni, najdrskiji, istim ljudima od kojih je ukradeno, jer svi znaju da oni "rade" za Tomosa. Počasti ih Tomos cocktom i oni odlaze puni sebe.

Slijede šaneri sa šarolikim asortimanom: od najlon košulja do priglavaka. Sve će to Tomos negdje "utopiti". Šverceri ulaze s punim torbama, a izlaze s malim smotuljkom novčanica i znaju da su "izrađeni k'o bekani", ali mudro šute. Tapkaroši izvrću džepove pune "siće" i "turšiju" (neprodane bioskopske karte na kojima će Tomos samo izmijeniti datum). Šibicari i džeparoši donose "pravu lovu" i "žuto" (zlato) i imaju čast sjesti za sto i piti na Tomosov račun.

Posljednje u nizu su kurve, za koje uvijek ima mjesta za stolom, jer pričaju "smiješne" priče: "Dao mi jetim petobanku, a ja mu ga stavila samo među koljena - on odma' štrcn'o. Pita: je l' to to? To ti je to! Sad si pravi jebač."

Oksidirane, s modricama po nogama i lica u "šljivama", raš­čupane i razbucane, uplakane, razmazane šminke. Tomos ih "tješi", daje im njihov "tal", iako nisu donijele ni dinara, jer im je svu lovu otela neka pijana mušterija - a, on će se pobrinuti za "pedera". (I "pobrine" se.) Kroz mrežu "kafanskih inventara" saznaje ko je, gdje i s kim bio, ko se, inače kokuz, pijan "kurčio" s parama i "pe­dera" nalaze izgazanog, negdje u parku ili jarku, i on zna gdje će naći Tomosa da mu, s kamatom, vrati pare.)

I sve je tako išlo kao po loju dok jedne noći, Muhamed Šehović, zvani Šele, ponajbolji šibicar, ne reče: "Tomos, mogu li te upitati nešto?"

Bilo je to sasvim van "protokola", pa Tomos mahinalno spusti ruku u džep sakoa i stisnu "skakavac", a u separeu nasta muk.

"Pitaj, Šele", odgovori Tomos opasno.

Svi su čekali šta će Šele reći, ali, kao i sam Tomos, ostadoše zabezeknuti kad Šele, sa smiješkom upita:

"Tomos, znaš li koja je jedina ptica koja ne zna hodati?"

"Šta?!"

"Ptica koja ne zna nikako hodati, nego samo skakuće?"

Tomos se grohotom nasmija i zavali u naslon stolice. Izvadi ruku, koja je do sekund prije u džepu stiskala nož, da obriše znoj...

I tu je napravio grešku.

Slijedećeg trenutka mu se na glavu sruči puna flaša kiseljaka.

Puče i flaša i glava; Tomos se jednom rukom nesigurno osloni na sto, a drugom potraži "skakavac" u džepu, ali Šele je već bio povrh njega, njegove šake su od Tomosovog lica napravile krvav komad mesa i nastavile da, kao tijesto, mijese njegovo debelo tije­lo...

Poslije prvog šoka, nevjerovanja, ostalima nije trebalo dugo da se priključe gazanju Tomosa, koji se uvijao po podu i pljuvao krv. Kurve su naročito uživale gazeći mu jaja štiklama.

Nisu zaboravili da mu istresu džepove dok je ležao u nesvijesti, a jedna od kurvi podiže mlitavu ruku, strpa prst u usta i obali ga da bi mu lakše skinula masivni prsten.

Osovili su ga na noge, Šele mu je pljusnuo vino iz bokala u lice, uzeli pod ruke i izveli iz kafane. Tomos je kroz krvave krnjatke zuba frfljao prijetnje, za koje je znao da se nikad neće ostvariti, jer se možda sjećao nekog drugog Saraja, nekog drugog "Tomosa" kako bespomoćno puže pred njegovim nogama, a on lebdi iznad prljavog, daščanog poda, koji mu u glavi blista kao mramor, okružen facama koje ga obožavaju... i koje ga se boje...

Bože, kako je to davno, davno bilo...


* * *

Kad je Avdo-Pegla (vlasnik kafane koji je dobio nadimak zato što je pričao stare, duge i loše viceve, koje nikad ne bi dopričao do kraja) pomeo separe, sredio džumbus i spremao se za jednu besanu noć jer poslije svega što se noćas desilo, iako "nije ništa ni vidio ni čuo", znao je da ne bi bilo baš pametno oglasiti fajront... Sve dok to ne učini Šele.

On je, za razliku od Tomosa, sjedio na ćošku stola i stezao ćašu s obje ruke, da sakrije ruke, koje su se sada, kad je sve prošlo, tresle...

Vladala je šutnja sve dok pripiti Randžo nije skupio hrabrosti i promucao: "A, Šele... koja je to 'tica?"

"Vrabac", tiho je odgovorio Šele, a onda je nastao smijeh i svi su ponavljali: "Vrabac... vrabac... jest, vrabac, bog te jebo... nikad nisam vidio vrapca da hoda... samo skakuće..." i svi su grohotali kao da nikad ništa smješnije nisu čuli u životu.


* * *

To je bio Šeletov početak. (Kojeg sam upoznao pod nadimkom Vrabac kad je bio na vrhuncu.) Barem tako mi je on ispričao.

A, kraj? Doći će i on.

Stojim pred ogledalom koje me ne prepoznaje i premišljam se šta da prvo uradim: ili da se obrijem ili da stavim zubalo?

Najradije bih da izbjegnem i jedno i drugo, ali trebam ići u Američku ambasadu da sredim neke papire, a za Amerikance je neo-brijan čovjek nešto manje od čovjeka, a "krezo" kao šamar po licu.

Evo, već ima pet godina kako imam vještačku vilicu, a još se nisam navikao: čim je stavim, obavezno se zakašljem, a kašalj za sobom vuče "ključ"; takođe je moram pričvrstiti nekom vrstom voska koji ima okus mentola, pa mi ne prija ni kafa, ni cigara, ni piće...

Odlučujem se za brijanje da bih zakratko odgodio muke sa zubi­ma.

Treniram engleski, to jest pokušavam se sjetiti kako da im kažem na pristojan način da mi se skinu s kurca, da mi već prestanu slati sudske pozive iz Milwaukia zbog neplaćenog studentskog kredita i izdržavanja djece.

U tom razmišljanju potpuno zaboravih da, s novim žiletom, tre­bam biti pažljiv kad brijem dio ispod brade, jer tu imam ožiljak - linu krv.

Još mi se nikad nije desilo da se porežem - ako ne računam ono jednom davno, a i tad nisam sam sebe porezao, nego Olja.

Bila je navalila da me obrije - valjda je to za nju predstavljalo vrhunac intime u našim odnosima.

"Jebi ga", uzviknula je kad sam se trgnuo.

"Nema veze", rekao sam ja, "trebao sam te upozoriti na taj dio".

"Odakle ti ovo?", mislila je na ožiljak.

Ne znam šta me je ponukalo da joj ispričam cijelu priču: Pošli smo na partiju remija kod mene. Ustvari, dogovorili smo se da odi­gramo samo tri. Kad smo počeli, bilo je kasno popodne, a, evo, sad je već svanjivalo.

Nismo ništa pili, ali smo ispušili tone cigara, odigrali bezbroj partija i svima nam je već bilo muka i najradije bismo prekinuli i "uhvatili se sove". Svima - osim Kuletu. On je bio loš k'o konj, a, znali smo to i od ranije, nije volio da gubi. Čulo se samo pucketanje karata pri miješanju i kresanju šibica, a onda tiho, pa sve glas­nije - mjauk?!

Neko, ko se već bio otpisao, otvorio je vrata. Na otiraču je bilo mače, a on mu je rekao: "E, moja maco, slabo ćeš u ovoj kući naći mlijeka."

Mače je bilo riđe, slijepo na jedno oko, krzna umrljanog mazu­tom i male su mu bile šanse da ga neko uzme za "kućnog ljubimca".

Otvorio sam konzervu sardina, istresao ih na tanjir i stavio ispred njega, ali bilo je premaleno da jede, pa je samo lizalo ulje i to ga je smirilo za neko vrijeme, a onda je opet počelo mjaukati.

Kule, koji je upravo, na "prislon šteli", uletio u "dvije stoje", ustao je, otvorio vrata, začulo se "tup" i mjaukanje je prestalo.

Vratio se za sto i rekao: "Ugasio sam ga."

Izašao sam na haustorski prozor i na krovu svijetloplavog fiće parkiranog ispod prozora je ležala gužva riđeg krzna. "Pizdo usrana!", viknuo sam i pljusnuo Kuletu šolju kafe u lice, a on me je, ne ustajući sa stolice, nadlanicom, preko ruke odalamio po pički.

Nije to bio jak udarac, ali mi se brada rascvjetala pod oštrim rubovima njegovog prstena pečatnjaka.

I to je bilo to. Ostao mi je ožiljak.

"A, onda?", pitala je Olja.

"Ništa, brate", rekao sam, "ajmo negdje na večeru."

Nisam imao ni volje ni želje da joj pričam kako je poslije toga moj i Kuletov odnos prividno bio isti, ali ja znam da sam ga skoro mrzio, da su počele da mi kod njega smetaju neke stvari koje rani­je nisam ni primjećivao: nije mogao proći pored izloga ili ogledala, a da bespotrebno ne zagladi kosu i samozaljubljeno se ogleda; kad je otvarao kutiju cigareta, to je bio cijeli ritual: vadio je grickalicu za nokte iz džepa i turpijicom otpakivao kutiju s donje strane, vadio cigaretu, ponovo, pažljivo, pažljivo zatvarao kutiju, a onda filterom kuckao po noktu nekoliko beskrajnih sekundi prije nego bi pripalio; kad je uzimao kusur, ispravljao je novčanice, a "siću" stavljao u poseban pregradak...

Nisam mogao, sve i da sam htio (jer to se desilo desetak godina kasnije), ispričati joj kako sam u ratu posjetio Kuleta u bolnici.

Dobio sam platu od Večernjih novina - šteku drine i pet kutija odvojio za njega.

Ležao je u podrumu bolnice, a obje noge su mu bile amputirane iznad koljena. U takvim situacijama se nema šta reći, ali makar nisam počeo srati o tome kako "sad prave fantastične proteze".

Pitao me je imam li vijesti od žene i kćerke. Otvorio je kutiju, na isti način i sa istom sporošću kao i uvijek.

Pušili smo u jezivoj tišini; ustao sam s kreveta i ruka mi je mahi-nalno krenula da ga potapšem po koljenu, ali sam onda, kobajagi, popravio nabor na čaršafu, rukovao se s njim: "Navratiću."

Kad sam skoro došao do vrata, zaustavio me njegov glas: "Daco!"

Da li mu je dim ušao u oko ili mi je zbilja podrugljivo namig­nuo, to ne znam: "Nisi mi nikad oprostio ono?"

Izašao sam bez riječi.



* * *

Olja i ja smo sjedili u Kvarneru. Naručio sam tartar biftek za dvoje, a kad nam je konobar, Nadi, na sto donio puter, tost i oval krvavog mesa, Olja je gadljivo iskrivila usta:

"Je li ovo sirovo?"

"Jeste, dušo - nema pečenog tartar bifteka."

Naručila je ražnjiće.

Pili smo hladnu maraštinu s kiselom vodom: ja sam pio vino, a ona vodu. Već sam bio i zaboravio kad me je ona opet upitala:

"A, onda?"

"Što onda?"

"Šta je bilo s Kuletom?"

Ne znam šta mi bi da kažem: "Ubio sam ga."

U njenom glasu sam osjetio kako se uzbudila (seksualno), jer žene će se prije upaliti na ubicu nego na pronalazača penicilina:

"Kako?"

"Ma, ustvari, nisam ga baš ubio...", pokušavao sam nešto smis­liti, a onda sam se sjetio Buntovnika bez razloga s Jamesom Deanom, scene kad negativcu zapne rukav za ručku od prozora i on se s kolima surva u provaliju, pa sam smandrljao nešto kako smo se Kule i ja vraćali s mora; on je vozio i izgubio kontrolu nad volanom, pa smo završili u nekom potoku; ja sam izletio kroz šoferšajbnu i dokopao se obale i vidio Kuleta kako se bori da se isko­belja iz sigurnosnog pojasa; mogao sam mu pomoći, ali sam samo klonuo na travu i pravio se da sam u nesvijesti; tako se on utopio...

Ona je prezrivo frknula, jer, očito, to nije bila njena predodžba "romantičnog ubistva" - očekivala je, valjda, da sam ga ustrijelio u dvoboju ili da smo se, goli do pasa, noževima borili na život i smrt...

Tartar je bio "prva liga", pa sam pojeo i Oljin dio. Tost je već bio stvrdnuo, ali tad sam imao sve zube u glavi, pa nije bilo problema da ga skrckam.

Žvakao sam i svaki zalogaj zalijevao vinom i sjetio se večeri u Kolegijumu artistikumu, kad sam, poslije njegove večeri (povodom izlaska Peščanika) u Kamernom teatru, sjedio - ja, balavander! - za istini stolom s Danilom Kišem i čak se usudio da se upletem u raz­govor: "Vjerujem u tok svijesti, ali ne vjerujem u roman toka svi­jesti, jer čim počne pisanje - tok se prekida", rekao sam, a Danilo se odobravajući nasmijao otkrivajući zube velike kao domine, požutjele od gitanesa koji je palio jedan na drugi.

"Dobrodošao u zoološki vrt", rekao mi je Mahari, visoki Eritrejac, kad smo ostali nasamo na verandi kuće.

Ispod nas je šumio nepregledni Pacifik i osjećao sam se pomalo nelagodno u toj kući, svoj zastakljenoj i podignutoj na stijeni. Sve mi se činilo da će se teški, brodski pod provaliti ispod mene. A, i kao da se i malčice ljuljao - ili je to bio Chivas na koji sam muški navalio to veče.

Nisam imao pojma o čemu govori, ali sam pomislio na ogromni vrt kojim je kuća bila okružena, pokriveni bazen, te ljetnikovac sagrađen od brvana i ništa ne bi bilo čudno da su naši domaćini sagradili nešto poput zoološkog vrta. Od životinja, do tada sam vidio samo dva rotvajlera, angorsku mačku i ogromnog papagaja.

Tu sam bio pozvan nakon jedne "književne večeri" u knjižari Redbook; bio sam predstavljen mumificiranim bakutanerima, ulickanim poslovnim ljudima feminizovanog ponašanja, napuštenim studentima kao "naj, naj, naj..." pisac iz Bosnie, pročitao jednu pri­ču, potpisao desetak primjeraka godišnjaka Kluba pisaca u kojem je bila objavljena moja priča i nadao se da će se naći bar neko nor­malan da me zovne na piće...

I, baš kad sam izgubio svaku nadu i za šankom (knjižara je bila kombinacija bara i restorana) poručio preskupo pivo, prišao mi je čovjek i predstavio se kao Abraham "ne znam kako", dodao da ga mogu zvati Abe, pitao me kakvi su mi planovi za večeras i da bi mu bila čast, ako se to ne kosi s mojim rasporedom, da me pozove svo­joj kući gdje će se okupiti interesantno društvo...

Sudeći po njegovom odijelu, zlatnoj igli za kravatu, tankom (platinastom?) Cartieru na ručnom zglobu, nije bio kokuz, ali skoro da sam odbio njegov poziv kad je on dodao: "Moja žena će biti presretna da Vas upozna."

Sjeli smo u njegov crveni Lexus, ljubazno mi je dopustio da pušim u kolima, ispričao sve o sebi (bio je trgovac nekretninama), ulaganju u "solarne kuće", o teškom poslu i surovoj konkurenciji, o tome kako njegovoj ženi i njemu "Bog nije dao djecu", pa zato koriste svaku mogućnost da obogate svoj društveni život...

Sve vrijeme dok smo se vozili prema obali, posmatrao sam nje­gov profil i podsjećao me na nekoga. I to ne na neki filmski lik, nego nekoga koga sam u prošlom životu dobro poznavao.

Na trijemu nas je dočekala njegova žena obučena u neku vrstu "sarija", dvaput poljubila vazduh iznad muževljevih ramena (bio je za glavu niži od nje, iako je ona nosila papuče sa ravnini đonom, a on, po svemu sudeći, cipele s umecima), pružila mi obje ruke i izjavila da je bila tako uzbuđena kad je u novinama pročitala da nastupa jedan pisac iz Bosnie i da joj je žao što nije mogla pri­sustvovati večeri: morala se pripremiti za "soare"...

Bila je crvenokosa i ja bih joj dao između četrdeset i pedeset godina, ali, moglo joj je biti i šezdeset - kod Amerikanki se to nikad ne zna.

Ušli smo u "living room", svjetla su bila prigušena, u foteljama i na tabureima su sjedili ljudi i, ne ustajući, ne pružavši ruku, samo podigli čaše u znak pozdrava.

Abe me je pitao šta ću popiti, a ja sam, bez oklijevanja, prošmekavši luksuzan, dobro osvijetljen bar, koji je zauzimao cijeli (poveliki) zid sobe, izrazio želju za Chivasom.

On se odgegao nazad, a kad sam ga vidio u kontralajtu (tačnije, njegove uši koje su stršale), najzad skontah na koga liči - mog (pokojnog) komšiju Dumbu. Isti stas, krive noge, rijetka, crna kosa pažljivo odijeljena razdjeljkom u sredini, smiješno potkresani brčići.

"Pljunuti" Dumbo!

Jedina razlika je bila u tome što je "moj Dumbo" živio preko puta mene, u stanu od četrdeset kvadrata, s majkom i ocem, što je bio kondukter na vozu, što je svoje "soaree" priređivao u staničnom bifeu, obično sam, jer nije imao para da kupi prijatelje, ni šarma da ih stekne: bio je od one vrste ljudi koje neodoljivo privlače sao­braćajne nesreće; da li instinktivno ili kako, uvijek su bili prvo na mjestu događaja, prispjelima objašnjavali kako se sve to desilo, gestikulirali da prikažu kretnju kola, izražavali svoj sud, uživali u svojim dragocjenim sekundama kad je pažnja bila usmjerena samo na njih, ostajali na mjestu nesreće i kad bi se svi dokoličari razišli, kad su kola bila odvučena, a na asfaltu ostale samo staklene krhotine, klimali glavom zabrinuto, baš kao da su bili svjedoci Hirošime...

Davio je raju svojim pričama o "ljubavnim avanturama" u vozu, a svaka druga mu je riječ bila neka od onih "modernih": "pravo", "super", "mrak"...

Niko mu, naravno, nije vjerovao ni riječi, ali to mu i nije bio cilj - to je, jednostavno, bio sav njegov seksualni život - bogatiji nego što je iko od nas imao. Ne sjećam se više kojih to godina bi kad kod nas zavladaše nestašice svega: od kafe, ulja i šećera do tehničkih aparata...

Kao kondukter, Dumbo je to iskoristio do maksimuma: švercao je kafu iz Austrije, prodavao je u Sarajevu, s tom lovom u Poljskoj kupovao srebro, u Čehi kristal, a Rusiji bunde; pušio je sad Marlboro (original) i pio viski po najboljim kafanama, ali opet - sam.

A, onda, jedno jutro, njegova majka, jedna svetica od žene, pozvoni na moja vrata i sa suzama radosnicama u očima mi reče da se Dumbo iz Rusije vraća sa ženom!

Tako je i bilo: Dumbo je "priveo" raskošnu Ruskinju, dugih nogu, plave kose i očiju i sijao od sreće. Koliko je to trajalo ne znam reći, ali sam siguran da je bilo kratko, jer ko zna šta je Ruskinji sve Dumbo obećavao, ali sigurno ne život sa svojim roditeljima u stančiću pretrpanom kabastim namještajem, kič reprodukcijama i suvenirima s Dumbinih putovanja, pa tako Ruskinja, kao i što se nenadano pojavila, nestade iz Dumbinog života...

Ne prođe puno vremena kad umrije Dumbin otac, a kao što je to često slučaj kod starih supružnika, i majka za njim.

Dumbin život (načet odlaskom Ruskinje) pretvori se u alkohol­ni košmar, a jednog dana se ne vrati iz ribolova s Jablaničkog je­zera u koje je upao pijan, a raja s kojom je bio, još pijanija, nije mu mogla pomoći... Sve mi je to prošlo kroz glavu u onoliko vremena koliko je Abeu bilo potrebno da mi natoči i donese piće, ali dovoljno sam, sjetivši se Dumbe, počeo da mrzim svog domaćina...

Pod utiskom Maharijevih riječi po povratku u kuću sam bolje razgledao ostale: bio je jedan bračni par sa Nepala (mungosi), sre­dovječni Meksikanac, Cesar (orao), Filipinac, Ton, prefinjena lica (tigar), Rus, Aleks, brzih pokreta (lasica), Turčin, Mehmet, guste, kao zift crne kose (ždrijebac), a Mahari, onako visok, usporenih pokreta ličio mi je na žirafu...

Na šta sam ja ličio drugima, to ne znam, ali sam se osjećao kao pijani, očerupani vrabac... Svi su imali kola, osim mene, pa me nazad vozio Mahari.

Pozdravili smo se s domaćinima (domaćica se, zvala Gail) i s Cesarom (koji je ostao) zahvaljujući se na gostoprimstvu i uzbudljivoj večeri (mada je svima, više nego očito, bilo dosadno, a kako se meni činilo, i na neki način neprijatno, tako da sam se najednom upitao: "Pa, za koji se kurac sastaju?!").

Kad me Mahari dovezao do kuće, uz pozdrav je napomenuo: "To su divni, velikodušni ljudi. Vidjećeš."

Nisam bio siguran u to "vidjećeš", jer sam otprije znao da je Amerikancima dolar k'o kuća (ma koliko ih imali), a da provodim, da se dosađujem u tom šarolikom, šutljivom društvu samo zarad boce Chivasa, činilo mi se prevelikom cijenom, ali...

Ali, jedne nedjelje me nazva Gail i složila mi priču: Abe je na poslovnom putu, a njoj je u kući nestalo "nečega", a to "nešto" se može kupiti samo u kineskom dijelu grada, a ona nikad tamo nije išla bez pratnje, a ovo - a ono...

Objasnio sam joj gdje stanujem; došla je po mene u BMW-u; ono veče sam bio prilično napet, po njenim riječima, ali bih voljela da me danas bolje upozna, da ćemo imati više vremena da pričamo...

"Pomogao" sam joj da unese dvije vrećice nekakvih začina u kola, a onda se odvezli do kuće na obali...

"Znaš gdje je piće", rekla je i otišla na sprat...

Kad bih htio da vam ispričam cijeli tok događaja, znam da bi vam sve to ličilo na jednu od onih Dumbinih "voznih avantura" i ne bih htio da sad sklonite novine, baš kao što su drugi sklanjali pogled na čašu kad je Dumbo "harao" po kupeima, da pomislite: "E, vala ga sad baš zasra!"

To nije bio seks, to je bila moja osveta za Dumbu i sav njegov život, sva njegova poniženja i snove iz kojih su ga surovo budili. Pred očima mi je sve vrijeme bilo njegovo nadulo tijelo kako pluta po Jablaničkom jezeru, koža na licu pozelenjela, a jagodice prstiju kao debeli crvi, nagrizene ribama... Radio sam kao Torkvemada na nekoj svojoj žrtvi, uživao u krikovima koje je puštala, a onda mi je kroz glavu sinulo da joj upravo radim ono što ona želi, da me je radi toga i zvala...

Osjetio sam njen "predtrenutak", a onda ustao, pogledao je u zamagljene i zabezeknute oči i rekao: "Gail, ovo što radimo nije fer prema Abeu..."


* * *

Sjedio sam ispred benzinske pumpe s koje sam pozvao taksi i pio pivo. Taksista me je pitao dokle idem, a onda odakle sam.

"Iz zoološkog vrta", rekoh, a on samo slegnu ramenima i nastavi da vozi.

Sjedili smo tog kasnog poslijepodneva u Velikom parku, pušili šuteći, dumali nešto svoje - ako smo uopšte i dumali.

Ja sam gledao u stablo platana po kojem je plesalo sunčevo svjetlo i mislio kako me njegova kora podsjeća na leopardovu kožu. Rekao sam to Mrkom, a on je bacio kratak pogled, mrzo­voljno povukao dim iz cigarete i rekao: "Mene podsjeća na debele Njemice na plaži, na moru kad im se koža guli s pocrvenjelih ramena..."

Pošli smo taj dan u kino, Romaniju, igrao je neki film sa Barbarom Streisend i Robertom Redfordom, kod Privredne banke smo odigrali par brzih lutrija, a onda, baš kao da smo to unaprijed dogovorili, pređosmo pustu Titovu i sjedosmo na klupu...

"Nekako se čudno osjećam", rekoh.

"I ja."

(Sutradan smo, iz novina, saznali da je baš u isto vrijeme - pet i deset, ako se ne varam - dok smo mi sjedili u parku, Bukurešt pogodio zemljotres, a i Beograd ga je osjetio dovoljno da se ljudi uspaniče; u Sarajevu su ga, možda, osjetili oni što stanuju na najvišim spratovima... Ne znam kakve to ima veze, ali, kontao sam, ako je istina da zlatne ribice i još kojekakve životinjke mogu pre­dosjetiti zemljotres...?)

Klupa na kojoj smo sjedili nije bila baš najsretniji izbor: do nje je bila javna hala sa svim svojim miomirisima, a bila je i poznata kao omiljeno sastajalište pedera najniže klase, nimalo nalik "nurejevima" u Armani odijelima i svilenim košuljama.

Prišao nam je mladić, vrckajući guzičicom: "Ah, kakav pre­krasan dan! Mogu li dobiti vatre", pitao je i načinio pokret rukom kao i da bi sjeo na klupu?

"M'rš u pičku materinu pedersku", prekinuo ga je Mrki, a pederčić je, s prezrivim izrazom na licu, rekao: "Samo pitam, ne ljuti se - muškarčino!"

Nikad nisam bio ljubitelj pedera, ali ja bih mu, ipak, dao vatre i (vjerovatno) se zajebao, jer on bi tad sjeo pored nas, počeo neku svoju isplakanu priču i valjalo bi ga se nekako kotarisati...

Mrki je bio u pravu. Kao i u većini slučajeva.

Bio je stariji od mene desetak godina, ali nikad nije pokazivao da mu to smeta, da nismo ravnopravni, nikad se nije ponašao pokroviteljski ili superiorno - družili smo se, otaljavali naše živote ne znajući baš puno jedan o drugom.

Naišao je neki čikica, zamahao štapom na nas (mi smo sjedili na naslonu klupe, a noge držali na sjedištu): "Ima i drugih ljudi koji će koristiti tu klupu...", pokušao je od svog, još jednog, beznačajnog dana napraviti "događaj", ali ga Mrki nije ni pogledao, nego samo procijedio: "Ne prdi, stari!"

Opet sam se osjetio malčice nelagodno, a Mrki, kao da je pogledao karte mojih misli, počeo je objašnjavati: "Najviše na svi­jetu mrzim licemjerje, taj strah da se stvari nazovu pravim imenom, sve to prenemaganje oko "starih i bolesnih"... Znaš li zašto ljudi vode brigu o "laponcima" i "dilajlama"?"

Bilo je to samo retoričko pitanje: "To je njihov ritual, neko pagansko, vudu prinošenje žrtve, samog sebe, ne bi li izbjegli nešto što mora da se desi ili zaobišli nešto što je moguće da se desi. Ko normalan uživa u pranju smežuranih guzica ili "igrajući" se s debi­lima, invalidima? Niko! Zato okrećem glavu od njih, nastojim ih izbjeći, odvratiti pogled od tog ogledala u kojem se vidim: bespo­moćan, okružen ljudima koji mi pružaju "ljubav i pažnju" kad mi više nije potrebna..."

Pokušao sam da se složim s njim:

"Znam, ali to, brate, izgleda nekako..."

"Okrutno? To si htio da kažeš?"

Kimnuo sam glavom: "Dobro, pusti sad to: ali šta ti je trebalo da sinoć onako handriš Debu?"

(Sinoć smo igrali pokera kod mene: on, Deba, Mujo i ja. U početku je Deba dobijao - pošla ga je karta, ono što se kaže "k'o budalu kurac", a nije da je Deba bio levat za poker, pa nas je "čakuzio" sve dok mu Mrki, najnevinije i najbezazlenije, reče:

"Bogami, Deba, da sam na tvom mjestu, ja bih se zabrinuo."

"Što to?!"

"Pa, kako te sere karta - šta li ti žena radi večeras?"

Debino lice je buknulo, pokušao je da se slabašno nasmije, a onda nasuo veliku čašu "štoka" i pravio se da ignoriše sve daljnje dvosmislene primjedbe Mrkog, ali je počeo cupkati na stolici, paliti cigaretu na cigaretu, a na kraju me upitao: "Mogu li telefonirati?"

Otišao je u hodnik i vratio se kao malo umiren nakon kratkog razgovora (sa ženom, bezbeli), ali je počeo gubiti i to s nekim sla-dostrašćem ili kao da se žuri da zijani zadnji dinar...)

Mrki mi je spustio ruku na koljeno: "Prvo da ti nešto kažem, ako hoćeš, možeš to nazvati i savjetom: nikad se nemoj ispovijediti pri­jatelju, nikad mu ne otkrij nijednu svoju tajnu, ne pokaži nijedan ožiljak. A, ne prihvati to ni od njega - ako hoćeš da sačuvaš prijateljstvo."

Prekinuo sam ga:

"To mi nekako zvuči apsurdno: kome ćeš - nego jaranu? Valjda za to prijatelji i služe?!"

"Prijatelji služe da te zajebu, da iskoriste kad za to dođe trenu­tak, da ti podastru na sto sve ono što si im nekad - ti si to već i za­boravio - povjerio. Ili će, ako su oni 'pukli' pred tobom, početi da te mrze, jer znaju da ih imaš, da ih držiš..."

"A, žene?"

Oči su mu bljesnule: "One - posebno."

Nastavio je: "E, sad da ti ispričam za Debu! Jesi li primijetio da uvijek nosi košulje dugih rukava?"

Nisam, a i da jesam, mislio bih da je to neka njegova "furka"...

"Znaš li zašto? Da sakrije ožiljke. U četvrtom gimnazije, dok se još zabavljao s Vericom, sadašnjom ženom, prerezao si je vene. Jedva su ga spasili. Svi u gimnaziji, pa i u gradu, znali su da se Verica "klepa" naširoko i nadugačko. I on je to znao, ali se pravio "tošo", a onda mu je, tupanu, palo na pamet da stavi žilet u venu. Onda ju je zaprosio, bolje rečeno - ucijenio: ako se ne uda za njega, slijedeći put će očevim pištoljem ubiti i nju i sebe. Ona, "čvaka", kakva je vazda bila, pristala je na brak, ali pod svojim uslovima: nema joj se pravo miješati u život, nema mu pristupa u njenu postelju - pristaje na to samo radi njega, da bi ostali svijet mislio da je muškarac, a ne pihtija - baš tako je rekla! Ništa ti ne foliram: sve mi je to Deba sam ispričao. Licemjerje ga je do toga dovelo; upropastio je i svoj i njen život samo zato što stvari nije nazvao pravim imenom, a to što ga ja podjebavam je samo ventil na koji mu ispuštam višak "pare". I znam da me mrzi. A, to je dobro, jer ako prestane reagovati na moje sitne zajebancije, to lako može značiti da bih se i ja, pored Verice i njega samog, mogao naći na nišanu pištolj a..."

Sav sam bio smušen: Mrki je u sekundi sve okrenuo tumbe, a, svejedno, činilo mi se da je u pravu, i to mi se gadilo.

"Znači li to da trebaš da živiš k'o životinja, da stalno vrebaš, da izbjegavaš da budeš uvreban, da stalno budeš sam?"

"Znači", rekao je sigurnim, mirnim glasom.

"Ali, ako ja to neću, ne mogu?"

"Onda ćeš cijelog života ostati na raskršću..."

"O čemu pričaš?", nisam shvatio.

"... a raskršća su najgora mjesta, najviše nesreća se događa na njima."

Svako jutro, čim se probudim, imam stotinu razloga da budem neraspoložen, ali ne znam koji je tog jutra bio baška razlog da budem beli neraspoložen.

Zapalio sam cigaretu i buljio u nju sve dok nije dogorjela do filtera, jer mi se jednostavno nije dalo da podignem ruku do usta.

Onda sam nasapunjao lice kremom za brijanje i prije nego sam povukao prvi potez aparatom pomislio: "Kome i zašto li se brijem", pa samo splaknuo sapunicu s lica, obukao mokasinke (mada je napolju bila bljuzgavica), jer me jednostavno mrzilo da se saginjem i vežem duboke cipele...

Ni cigarete nisam kupio u uobičajenoj trafici, jer sam znao da će me trafikant pitati: "Šta mai?"

Ja mu uvijek odgovorim: "A, jebaji ga", ali jutros sam se bojao da bih mu mogao reći: "Zaboli te kurac", a on je bio momak koji mi je davao cigarete na veresiju kad bih bio kokuz.

Pokušao sam se sjetiti kafane - na potezu od Marindvora do Čaršije - u kojoj me niko ne poznaje, pa ni konobari, a to je bilo malo teže...

Ušao sam u UPI-jev gril na ćošku Vrazove - mjesto gdje sam bio samo jednom u životu, sjeo u najudaljeniji sto u ćošku i okre­nuo leđa vratima, naručio kafu i vinjak; pio sam u životu loših kafa, ali ova je prevazišla sve - vjerovatno je to bila konobaricina osve­ta zato što sam, u potpuno praznoj kafani, izabrao najdalji sto; nije nemoguće i da je malčice pljunula u nju...

Pijuckao sam vinjak - kad kažem pijuckao, onda to i mislim, jer je prošao skoro cijeli sat kako sam tupo buljio u ulaz Simo Milutinović ambulante za kožno-venerične bolesti - ne bih li prepo­znao neku poznatu facu, a još nisam dopio čašicu... Tad mi se na ra­me spustila teška ruka: "Pa, gdje si, jebote! Sve sam kafane obišao."

Bio je to Rope, moj dobar jaran, ali kao što već rekoh, bio sam u takvom neraspoloženju da bih i vlastitom ocu, da je ustao iz groba, rekao da malo "protaše"...

"Čuj, mogu li spavati kod tebe nekoliko dana? Stari me je jutros istjerao iz kuće - i to sve zbog tebe."

"Šta, bolan, pričaš?"

"Zbog tebe i viskija", kimao je glavom.

Pojma nisam imao o čemu govori!

"Sjećaš li se jesenas..."

...popili smo po par piva u Kasini, nismo baš bili pri parama, pa smo se rastajali na tramvajskoj stanici: ja sam pošao kući, a Rope kod sestre na ručak, a i da izbije koji dinar...

Onda mi je palo na pamet (roditelji su mu bili na moru).

"Daj mi ključeve od svog stana, ima Sarajevo-Partizan na tele­viziji, popiću par piva dok se ti ne vratiš..."

Rope mi je pružio ključeve, a onda povukao ruku:

"Ma, bojim se da ćeš mi popiti flašice."

"Kakve, bolan, flašice?"

"Viskija. To moj stari skuplja godinama, ne znam ni sam koliko ih ima - sve raznih marki."

"Daj, ne budali", bio sam uvjerljiv... sad je nastavljao:

"Jutros se probudim, obrijem, okupam, pođem u kuhinju da skuham, a stari već sjedi za stolom, sa kafom; sipa mi kafu, pa pita:

- Bi li, sine, šta popio? Slegnem ramenima:

- Može.

Ode u primaću sobu, vraća se s dvije flašice svog viskija:

- Viski neće smetati?

Bio sam siguran da je poludio.

Usu viski u široke, kristalne čaše, doda leda, pa se kucnu sa mnom...

- Tata, ovo nije viski - zagrcnuh se kad otpih gutljaj.

Bezbeli da nije, pička li ti materina! Ja cijeli život ovo skupljam po svijetu, a ti, p'janduro, popiješ u danu..."

...to jesensko popodne je bilo ubiboga dosadno, utakmica je bila davež, popio sam četiri mlaka piva i čekao da se Rope vrati; nisam imao više dinara, pa sam zavirio u bife: istina!

Stajale su tamo (činilo mi se) stotine flašica viskija, pa mi je slina počela curiti na usta, ali suzdržao sam se. U bifeu je još bila jedna flaša nečeg bijelog: otčepio sam je i nisam trebao ni liznuti da vidim da je to neka rakija "brlja". U dugoj flaši je bilo nešto smeđe; po mirisu nisam mogao razabrati šta je, pa sam oprezno povukao gutljaj: to je bila nekakva odvratna orahovača...

Hodao sam malo gore-dole po sobi, a onda nisam više mogao izdržati: otvorio sam ("samo jednu") flašicu i to Chivasa, sasuo je u čašu, a flašicu dopola napunio onom orahovačom i dodao vode, pa je boja bila ista...

Ne znam, koliko sam ih rashodovao te noći, ali kad se Rope vra­tio, ja sam bio skoro mejt, a on se odmah ustremio na bife:

"Joj, popio si mi flašice!"

Kad je vidio da su sve na svom mjestu i pune, pitao me je:

"Pa, od čega se tol'ko napi."

"Pojma nemam", odgovorio sam.

Rope je od sestre izbio neku kintu, pa je otišao u podrum i kupio još pića; u međuvremenu su stigli i Ž. i N.

"Moram nešto privest", rekao je Rope i otišao po neku "curu k'o zmaj", koja radi u kafani kod Pionirske.

Ne znam koje je doba noći bilo kad su se vratili; N. je hrkao u fotelji, Ž. je zurio svojim, svijetloplavim, manijačkim očima pred sebe, a ja sam uzalud pokušavao da stavim ploču na gramofon...

"Cura k'o zmaj" (i meni pijanom takva se činila) nije se ni usudila da kroči u sobu; valjda je očekivala da će ona i Rope biti sami, a sad se pobojala "redaljke"...

Rope mi je namignuo, a ja sam mu prebacio ključeve svog stana.

Vratio se negdje oko podne, sav smožden:

"Kako je, bilo", pitao sam?

"Uh, šuti. To je živa vatra!"

Vratio mi je ključeve i ja sam otišao kući.

Nisam čestito ni sjeo, kad zvono na vratima...

"Oprostite, jeste li Vi Dario?", pita me neka polovnjača, koju prvi put u životu vidim.

"Nisam - to mi je brat", suho odgovaram.

Ona se ne zbunjuje, ulazi u stan:

"Pardon, ja sam samo došla po svoje gaćice."

Očito joj je poznat raspored stana.

Sjedam na kauč, a ona stoji i pokazuje prstom iza mene:

"Moje gaćice. Uvijek ih ostavim pod jastukom da ih ne moram tražiti po cijeloj kući", "stidljivo" mi objašnjava.

Tek sad je se nejasno sjećam: to je ona od sinoć.

Ona nalazi svoje gaćice ispod jastuka, bez imalo ustručavanja skida preuske cipele, koje su joj napravile kurje oči, skida crne hula-hopke ispod mini-suknje, navlači gaćice i sjeda da zapali...

"Što ih sinoć nisi uzela?"

"Ma, Rope: tek što smo došli, skinuli se, a on se zavalio k'o mrt­vac - ne možeš ga pomaknut'... I, tako...", sliježe ramenima.

Sjedi, kao da čeka nešto, a meni pada na pamet Bukovski, kojem je neka kurva jednom prilikom rekla: "Ili ćeš jebat', ili pit'!"

Sipam lozu u čašu, palim cigaretu i kažem joj: "Ajd, vozdra sada."

Ona navlači hula-hopke, uske cipele, zastaje na vratima i kaže s takvom iskrenošću, prostodušnošću, davno izgubljenom nevinošću i naivnošću, zbunjenošću: "Pa... drago mi je da smo se upoznali", da bih najradije zaplakao od "tragičnog osjećanja života".

Onda sam se prućio na krevet (u kontra smjeru), ne izuvši se, noge stavio na jastuk - sutra ću, svakako, prati posteljinu.



P.S.

Koliko je samo Danilo Kiš bio u pravu kad je rekao (parafraziram) da ne vjeruje piscima "koji pišu šta je kočijaš mis­lio", jer znam, nakon što je ona otišla, razmišljao sam o etimologi­ji izraza "kurje oči", a ne o ženi kojoj su preče gaćice od prsta obraza.

Ako je Rahela K. vodila dnevnik, možda je u njemu ostalo zapisano:

Deveti juli

Danas je sedam dana od smrti mojih roditelja. Sedam dana sam provela u kući naših zajedničkih prijatelja, a danas mi je prvi dan u ovom užasnom stanu u koji su me smjestili dok ne stupe u kontakt s nekim mojim rođacima u Izraelu.

Ne znam zašto su izabrali baš ovaj stan? Možda zato što je u prizemlju, pa s kolicima, bez ičije pomoći, mogu izaći van? Ili zato što je stanodavka penzionisana bolničarka?

Prijatelji su mi obećali da neću dugo biti ovdje, ali i ovaj jedan, nepuni dan mi se smučio. Ponijela sam i neke od svojih omiljenih knjiga, ali nemam koncentracije za čitanje, pa samo sjedim na za­stakljenoj verandi i vezem čipku - to mi odvlači misli i od prošlosti i od budućnosti koja me očekuje...

Da sam ja, kojim slučajem, vodio dnevnik, u njemu bi stajalo:

Pretpostavljam da je ponedjeljak, treći dan kako mi je Sidran rekao da je konkurs za scenario za film otvoren do prvog augusta.

Jutros sam namjestio sto pored prozora u kuhinji, pepeljaru s desne strane pisaće mašine, šolju čaja od nane s lijeve strane, s merakom uvukao papir i otkucao naslov: "SAN NA DLANU".

Onda sam se zavalio u stolicu, baš kao da sam ubacio pet tona ćumura u podrum, zapalio i digao se da dohvatim flašu Vekje iz frižidera, da ulijem "kapcu" u čaj, tek toliko da "zamiriše"...

Kako sam bio zadovoljan početkom, odlučio sam da se "odmo­rim" i da bacim samo tri partije Napoleon (kažu da ga je izmislio Napoleon kad je bio u zatočeništvu na Sv. Jeleni) pasijansa, da vidim "kako će mi poći dan": nikad gore!

Stajao sam na prozoru sa šoljom u ruci (u kojoj je sad bila čista Vekja) i vidio curu preko puta, na verandi, kako sjedi i radi nešto (nisam mogao vidjeti šta); imala je valovitu plavu kosu vezanu u konjski rep.

Mahnuo sam joj, ali ona me, očito, nije vidjela...

Svako jutro sam ponavljao isti ritual "pisanja", slaganja pasi­jansa i lokanja i tek treći dan sam uspostavio "kontakt" s djevojkom preko puta: odmahnula mi je. Gestikulacijom sam je pitao da otvori prozor verande, ali ona je samo nemoćno raširila ruke da ne može.

"Pitao" sam je šta radi, a ona je digla nekakav vez i pokazala mi ga; ona je "pitala" mene šta ja radim, a ja sam joj pokazao pisaću mašinu; napravila je šaljivu facu - kao da je htjela reći: "pa, ti si neka fora!"

Nasmijao sam se i pokazao prstima da sam mali, mali...

Ta igra pantomime se ponavljala svakog dana, na scenario sam bio potpuno zaboravio, a pio sam sve više i više: pozvao sam je da izađe sa mnom u šetnju, a ona je opet nemoćno raširila ruke...

Onda sam se sjetio i na velikom komadu papira flomasterom napisao svoj broj telefona, a ona je odmahnula glavom - ne vidi šta piše...

Čvrsto sam odlučio da joj odem na vrata (ali samo kad budem trijezan), a onda bih se sutradan budio sa još gorim mamurlukom.

Znao sam da mi valja prekinuti, ali, iz prethodnih iskustava, znao sam kroz šta mi je proći: drhtanje, ne samo ruku, nego i ko­ljena, nesanica i ljepljivo znojenje, povraćanje svega što bih stavio u usta, strah od svakog šuma, nepodnošljivi osjećaj bijede i još nepodnošljivije, žareće iskušenje u mozgu kako bi bilo lako sići niz stepenice, kupiti flašu i...

Znao sam da će, kad i posljednji promil alkohola ispari iz moje krvi, drugi dan biti još gori, živci će biti napeti kao strune i sve će mi se činiti kao da gledam kroz krvavu maglu, vezaću kaiš za članak noge, a drugi kraj za sto da bih spriječio sam sebe da u trenutku neizdržljivosti ne zapalim kroz prozor na četvrtom spratu i zauvijek završim ovaj neživot.

Trećeg dana ću već početi da razaznajem slova u knjizi, a četvr­tog ću hvatati i nešto smisla od onoga što čitam; petog dana ću već moći da pojedem nešto, a da ne povratim; šestog dana ću već moći i da pušim, a sedmog ću biti k'o nov - nikad više u životu neću okusiti alkohol!

Obrijao sam se, istuširao, oprao kosu, ispeglao košulju, obukao čiste farmerke i čarape i prvi put, nakon šest dana, zirnuo na pro­zor, ali veranda je bila prazna...

U zgradi preko puta, u prizemlju su bila samo jedna vrata, pa nisam mogao pogriješiti; pozvonio sam, a vrata mi je otvorilo (bolje reći odškrinula, jer je lanac bio zakačen) jedno od ružnijih stvorenja koje sam ikad vidio u životu: baba neodređenih godina, s jakim čekinjama ispod nosa, krivih, žutih zuba, kose oštre kao žica za pranje suda, koja joj je rasla iz prst visokog čela:

"Koga tražite?"

"Djevojku..."

Prekinula me je:

"Je li vam neki rod?"

Odmahnuo sam glavom:

"Samo poznanik."

Oklijevajući je skinula lanac s vrata i pustila me unutra, gdje me dočekao vonj prašine, užeglog ulja, jeftinog Albus sapuna za veš, naftalina...

"Jučer su došli iz židovske opštine", počela je, a onda smeteno stavila raku na usta i promucala: "Vi nis-niste... Jevrej?"

Opet sam odmahnuo glavom, a ona je nastavila torokati (tako sam i saznao djevojčino ime i sudbinu njenih roditelja):

"Odveli su je, a da nisu ostavili ni dinara 'na kafu'. Što jest-jest, platili su unaprijed za cijeli mjesec, ali ni ne znate kako je teško raditi s paraplegičarima. Nije to samo pranje, kupanje - na to sam navikla - ali, oni nervozni, mušičavi ljudi, nikad im ugoditi... Nek' mi je Bog svjedok da sam Rahelu pazila k'o svoju, a od njih ni dinara... Ne vjerujem, čak, ni da su mi rekli 'hvala'..."

Onda joj je palo na pamet:

"A, treba li, možda Vama soba?"

Nisam se ni trudio da odgovorim, nego sam razgulio preko vrata, a na izlazu kao da sam doživio "mirisnu halucinaciju", jer se iz onog smrada truleži probio dašak nekog nježnog mirisa, skoro neuhvatljiv kao sjeme maslačka na vjetru - đurđevak, prepoznao sam.

Otišao sam sutra do Jevrejske opštine. I tamo su me pitali da li sam u rodu s Rahelom; ne mogu mi, nažalost, dati njenu adresu, ona je otputovala u Izrael, ali mogu ostaviti svoju adresu i broj tele­fona, pa...

Na komadu papira sam napisao svoje ime i uz njega dodao "komšija s prozora".

Službenik me je, nimalo neljubazno, nego samo s čuđenjem upitao:

"Šta ovo znači?"

"Rahela će znati."

Čekao sam i čekao pismo, razglednicu - nikad ništa.

Kad bolje skontam, možda je to bila moja najsavršenija "veza": bez riječi, bez dodira, bez suza na rastanku, bez ikakvog traga osim te trunčice mirisa, koja traje, a ne pozljeđuje rane.