Da nas čovjek gleda iz daljine, po gestikulacijama i žarom kojim branimo svoje stavove, pomislio bi da sigurno raspravljamo o ekonomskoj situaciji u zemlji, o predstojećim izborima, o penzijama, otkupu stanova, haškom Tribunalu, o svim neizbježnim temama naše svakodnevice.
Ma, jok!
Trudimo se (i to nam uspijeva) ko će postaviti gluplje pitanje!
Meho je tu šampion, sipa ih kao iz rukava:
"Kako se zove mužjak od kornjače? Kako se zove mužjak od vjeverice? Od žirafe? Od foke? Od ajkule?"...
Kad sam tek počeo raditi u jednoj fabrici u Americi, na prsa su mi prikačili (kao i drugim radnicima) karticu s imenom - tako se ne gubi koja sekunda na upoznavanju, a izbjegava se i to da zaboravite nečije ime.
Zato je Tim samo ponosno, kao da je Shakespeare, lupno sebe po prsima, a prvu šansu sam imao progovoriti s njim na "lunch-pauzi" - meni je to vrijeme, bezbeli, koristilo da sažmarim što više cigareta, a svim ostalim da u sebe potrpaju hranu koju su donosili od kuće, jer i to je itekakva...
Svega se sjećam. Svake pojedinosti. Drugi se ne sjećaju ili se, što je još gore, sjećaju drukčije. Ostaje moja riječ protiv moje riječi. Ostaje moja priča koja potvrđuje moju priču.
Uopšte nije bilo onako kako je to prikazano u filmovima: nisu se pored mene lagano zaustavila neka bijesna kola dok nisam obraćao pažnju ni na šta drugo nego kako sačuvati luk da mi ne ispadne iz "deset u pola", niti su iz njih izašla dvojica kratko ošišanih, nabildanih momaka, diskretno mi zabili kratke cijevi pištolja...
"Cijela kuća mi miriše na losion poslije brijanja. Jutros sam bio na buvljoj pijaci i... Ne prekidaj me kad ti pričam", kažem Goranu Cindriću preko telefona. "Ma, nisam, kretenu, kupio gajbu losiona, nego sam naletio na neke stare gramofonske ploče: Dylan, Joe Cocker, Neil Young, Jose Feliciano... Šta radim? Evo, čistim ih. Bile su masne kao da je neko ručao na njima, pa sam ih prvo oprao deterdžentom, a sad ih čistim losionom pošto nemam 90% alkohola... Dobro, dobro - imam flašu vina. Hoćeš...
Vraćao sam se s pijace natovaren s bezbroj plastičnih kesa. Na ulicama nije bilo skoro nikog. Dijelom što je bila nedjelja, a dijelom što je vrućina natjerala sviju da potraže neki svoj komadić hlada. Već kod Banke sam skontao da postoje samo dvije mogućnosti: ili ću umrijeti hodajući do kuće ili ću presvisnuti u tramvaju.
Odlučio sam se za bržu varijantu: tramvaj. Spustio sam kese na zemlju i zapalio cigaretu kad je ona, poput fatamorgane, izronila iz razmekšalog asfalta ispred mene.
Nosila...
Često sam slušao (iskreno, češće čitao) kako se ljudi vajkaju: "Toliko još toga treba uraditi, a tako je malo vremena". Uvijek sam to shvatao kao providno opravdanje za one koji nisu ništa niti će ikada išta uraditi. Vazda su imali vadionu: "Samo da mi je bilo još malo vremena."
Davno sam se ispisao iz tog kluba. Meni je tako malo toga uraditi, a toliko puno vremena. E, kad bih mogao unovčiti svoje slobodno, prazno vrijeme, bio bih bogat čovjek. A, opet - šta bih time dobio? Dobio bih još...
"Nemoj..."
"Šta?"
"Nemoj", ponovila je, "molim te".
"Šta: nemoj?"
Pokazala je glavom na flašu piva koju sam izvadio iz frižidera i iz visine nasuo u duboku čašu tako da se, mada je pivo bilo hladno, stvorila pjena.
Provukao sam hladnu i vlažnu ruku preko čela i kroz kosu. To mi je godilo. Ono što mi nije godilo bio je njen ton. Više bih volio da je bio zapovjednički, a ne molećiv: dvanaest godina nakon što mi je zasrala život, ta molba je zvučala kao da je ona meni nešto oprostila. Da...
Sjedio sam Kod Kerima i pio čaj, nježno da ne može nježnije stiskao svoje bolno koljeno uz "uh" i "ah" i odlučivao kako moram otići (najzad!) na pregled kod Adnana Dizdara - jeste da nemam socijalnog, ali raja mi je, pa će mi uraditi ono što misli da treba...
Pod prstima sam osjećao bazen vodurine što se nakupila u čašici koljena, premještao se sa stolice na stolicu ne bih li našao povoljniji položaj za sjedenje - ali džabe. Boli, pa boli!
Nećete mi vjerovati, kad sam već pomišljao da odem...
Prekapao sam po nekim starim očevim dokumentima i našao Odluku da se moj otac kažnjava smanjenjem plate od 50%, jer je na probu hora Narodnog pozorišta došao u vidno pijanom stanju te kolegi Stanku Zidovšeku nanio teže tjelesne povrede... itd. itd.
Odluka je nosila datum 18. januar, 1955. godine. Dan kad sam se rodio. (Interesantno je da se iste godine, istog dana rodio i Kevin Kostner, pa je to očit dokaz da je astrologija prdimahovina, jer se iz priloženog može vidjeti da nam životi nisu išli...
Nastavak od: "Let iznad vrapčijeg gnijezda (II)"
"Ajde, picni se malo. Izgledaš k'o da si spav'o u oluku. Jebem te stara", rekao mi je Vrabac zagrlivši me kao da sam mu mlađa sestra.
"Stani, bolan, da suknem još jednu. Onda ću."
"E, bogami, k'o da će ti pobjeć'. Dok se ti istuširaš, ja ću zvati Beth, svoju djevojku, pa idemo negdje na večeru..."
Izašao sam iz kupatila i ugasio bojler, a Vrabac me pitao:
"Koji ti je kurac? Što ga gasiš?"
"Pa, znaš... struja..."
"Jebla te struja,...
Nastavak od: "Let iznad vrapčijeg gnijezda (I)"
Čega me je sad strah?
Zašto ne mogu da spavam?
Bez problema sam otišao u inostranstvo - u Zagreb.
"Hvala, gospon", rekli su mi kad sam im pokazao svoju bosansku putovnicu.
U avionu KLM-a prelijepa meleskinja, stjuardesa, ušuškala me ćebetom i jastukom i pitala:
"Are you O.K.?"
Rekao sam joj jednostavno da nisam, mada sam joj mogao pričati da sam daleko od toga da ikad budem O.K., da joj navedem hiljadu razloga zašto više nikad...
Moja pokojna tetka Mira bi padala u pravu depresiju kad na Božić ne bi pao snijeg. To je slutilo na tešku i nesretnu godinu.
Ne znam šta bi rekla da je doživjela ovogodišnji Božić bez ijedne pahulje, sa proljetnim temperaturama kada se Božić Bata znojio ispod svoje bunde, a njegovi jeleni umalo nisu lipsali od žeđi.
Sjedim pored otvorenog prozora i gledam komšiju Pašu kako u dvorištu čekićem lupa po nekom autu. Ne znam šta mu je namjera - da ga popravi ili uništi?
Nisam platio zadnji račun,...
Joj, joj kako bih volio zaspati, koliko mi nedostaje san - a strah me je zaspati. Ima čak i gorih stvari nego što je stvarnost, a to je san koji je prati.
Prije nekoliko dana sam sebi viljuškom izvadio oko - da me pitaš zašto, ne bih ti znao odgovoriti, ali se odgovor vjerovatno krije u tome da su mi se oči nagledale toliko gada, pa mi je to bilo najjednostavnije rješenje da si upolovim muke.
Kaže mi jaran:
"Što si nisi izvadio oba oka - riješen problem za svagda."
"Onda bi to značilo...
Stajao sam tamo iznad kreveta, sa štekom "Drine" pod miškom i razmišljao o nekim optičkim varkama: zašto svi ljudi u bolesničkim posteljama izgledaju viši (duži), a u lijesovima niži (kraći)?
Taman sam htio cigare tiho spustiti na natkasnu i neopaženo se izvući iz sobe, jer se činilo da spava, a on je otvorio oči:
"To si ti."
"Jesam li te probudio?"
"Ma, jok. Samo se po cijeli dan pravim da spavam."
Izgledao je bolje nego sam očekivao. Valjda su se šljive s lica, za ovih sedam dana...
Stari je fol kad su Bosanca pitali možemo li mi a da u razgovor ne ubacimo "bezbeli", a on odgovorio: "Bezbeli da možemo."
Neki "vrli pitac" mi je nedavno postavio jednako apsurdno pitanje: mogu li ja napisati tekst a da ne pomenem svoju djecu, a ja sam mu odgovorio: "Šta bih trebao? Da pominjem tvoju?"
Istog dana jedan "moralista", čovjek koji je u ratu propio pare što mu je majka dala da kupi naramak drva, čovjek koji je prijatelju, čija je žena abortirala i jedva ostala živa, rekao: "Jedan...
Nema veće gorčine (koju naprosto osjećam fizički, u stomaku, na jeziku) nego kad mi idiot govori "slatke" stvari o nečem što sam ne napisao, nego isisao iz svakog dijela svog tijela - zarad sebe ponajviše, ali i preostatka svijeta.
S druge strane nema veće slasti kad me sličan idiot pljuje, kad mu iz usta pršti gorčina:
"Šta ti 'ono' (to čuveno ONO!) znači? Koga ti foliraš? Moj brat je zijanio na Žuči, a ti si se zajebavao po Americi - i sad imaš pravo da imaš pravo da pišeš o njemu?!"
Kako...
Kad god mislim na vas, djeco moja, osjećam se sjajno! Problem je u tome što stalno mislim na vas.
Jutros sam primio vaše najnovije slike i "poklon" za Father's Day. (Kravatu izrezanu od papira, a na njoj piše: Dad, You are "Tie" rific! Happy Father's Day! U prevodu: Tata, ti si strašan. Fol je u tome što je "strašan" spelovano pogrešno, pa bi se moglo prevesti kao "kravatičan". - op.a.)
Tako sam počeo ovaj tekst i ko zna kako bih ga završio da mi nije nestalo cigara i piva, pa sam skoknuo...
S devetog sprata bolnice se vidi cijelo Sarajevo, sve četiri strane svijeta; ruševine rata i novosagrađene kuće, stari i novi krovovi koji se razlikuju po boji crijepa, neke terase koje su tu odvajkada, ali za čije postojanje nisam znao, adaptirana potkrovlja...
Kad bih ja bio pisac i kad bi ovo bila priča, bez imalo stida bih ukucao kako razmišljam o raznolikim sudbinama i životima ljudi koji žive pod tim krovovima, ali razmišljam taman toliko koliko oni razmišljaju o meni.
Prepoznajem Koketa...
Na portirnici u Redakciji bila je jedna koverta za njega. Samo njegovo ime, bez marke. Nije bila čak ni zalijepljena. U liftu je pročitao list papira: uobičajena moralno-politička lekcija, ali, mora se priznati, odmjerena. Zadnja rečenica mu je privukla pažnju: "Vi niste ništa drugo do inkubator tuđih ideja, života i sudbina."
Nije bilo potpisa žene koja je to pisala. (Bio je siguran da se radi o ženi. Ne samo po rukopisu, nego i po tom izričitom, bespogovornom završetku koji ne ostavlja mjesta...
